Zina ima četvoro djece, radi kao školski savjetnik, diplomirala je, a živi sa gubitkom vida toliko dugo da svoju porodicu prepoznaje po koracima i drugim karakteristikama. Zavarala je sve oko sebe jer niko ne zna kako je slepa, čak ni njeni roditelji nisu znali za ozbiljnost situacije dok im nije sve priznala.

Zapamtila je rutinu svoje porodice, naučila je gdje se putevi završavaju, gde su trotoari udubljeni, a svoje učenike prepoznavala je po boji glasa.

- Uvijek sam sve planirala. Vodim se brojanjem koraka, pamtim osjećaj podloge pod nogama. Kada sam bila mlađa nisam shvatala da sam drugačija. Mislila sam da svi vide druge ljude nejasno i da svi hranu prepoznaju po mirisu, a odjeću znaju po šavovima kada je obuku, rekla je.

Kako je odrastala, bilo joj je teže da ljudima oko sebe prizna da zapravo ne vidi.

- Kada je nekome koga poznajete čitav život pravo vrijeme da kažete da im zapravo nikada niste jasno videli lice? Šta ako se uvrede što im nikada nisam rekla, dodala je Zina.

Tek je prije četiri godine svima otkrila da je slijepa i to zbog greške koju je napravila na poslu kada je zamijenila dva učenika. Počela je i da pada jer nije bila koncentrisana na brojanje koraka, a onda je shvatila da je vrijeme da zatraži pomoć. Nabavila je psa vodiča, a sve je priznala i majci.

- Mama se osećala užasno. Nije znala koliko mi je vid loš kada sam bila dijete. Nosila sam naočare s velikom dioptrijom pa je mislila da je sve u redu i da vidim. Kako sam odrastala roditeljima nisam rekla za svoj problem jer sam znala da će samo nepotrebno brinuti, priznala je Zina.

- Ne bih htjela da imam savršen vid. Moj nedostatak vida je vještina. Zbog njega koristim dijelove mozga koje drugi ljudi ne upotrebljavaju. Mogu da osjetim kako je neko raspoložen, da osjetitm njihov osmjeh. Nikada nisam vidjela lica svoje djece i ne mogu da sudim o drugima na osnovu izgleda, ali mogu da vidim njihova srca, rekla je.