Na vlast došao 2003.

Kako je Erdogan postao najmoćniji lider istoriji Turske? FOTO

  • 09.07.2018. 07:45

Aktuelni predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan prvi put će sutra položiti zakletvu kao predsjednik u novom političkom sistemu koji šefu države daje punu izvršnu vlast. Ceremoniji Erdoganovog polaganja zakletve prisustvovaće, kako se očekuje, 22 predsjednika, 28 premijera i predjsednika parlamenata.

Otkako je došao na vlast 2003. godine, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan imenovao je svaku fazu tokom konsolidacije svoje vlasti – prvo je sebe nazivao šegrtom, potom kalfom, a na kraju majstorom.

Uoči junskih izbora AP je prenio da Erdogan (64) kaže da bi ga novi petogodišnji mandat unaprijedio u "velikog majstora" i pomogao mu da od Turske napravi jednu od najvećih svjetskih sila do 2023. godine, kada Turska Republika obilježava 100 godina postojanja.

Najmoćniji i najpolarizujući lider u istoriji Turske, kako američka agencija naziva Erdogana, tražio je novi mandat na predsjedničkim izborima, koji bi mogli da "zacementiraju" prelazak Turske sa parlamentarnog na predsjednički sistem, za šta je dobio tjesnu podršku na referendumu prošle godine.

Nekadašnji ambasador Srbije u Turskoj Dušan Spasojević je svojevremeno za Erdogana rekao da je političar od rase, vaspitavan u idejama patrijarhalnog asketizma i sunitskog islama, čovjek iz naroda rijetke oštroumnosti i lider s velikim darom opštenja sa masama i familijarnosti u ličnom kontaktu, čovjek prema kojem je, u uskom izboru između ljubavi i mržnje, gotovo nemoguće ostati rezervisan.

Uz Kemal-pašu Ataturka, koji se na čelu države-nasljednice Osmanske imperije nalazio 15 godina, od 1923. do 1938. godine, Erdogan nesumnjivo predstavlja najznačajniju figuru moderne Turske, piše Spasojević u knjizi "Između Turske i Evrope: zapisi i svjedočanstva između dvije diplomatske misije".

Erdogan je, navodi Spasojević, prešao put od uličnog prodavca đevreka u siromašnoj istanbulskoj četvrti Kasimpaša, preko uspješnog gradonačelnika najvećeg grada u Evropi i političkog zatvorenika, do neprikosnovenog vođe Partije pravde i razvoja, koja godinama vlada turskom.

Na političkoj mapi današnje Evrope turskog predsjednika je moguće porediti samo sa dva lidera.

Uz njemačku kancelarku Angelu Merkel i ruskog predsjednika Vladimira Putina, u novom milenijumu jedino Erdogan suvereno vlada zemljom koja, zahvaljujući svojoj veličini, broju stanovnika, geostrateškom položaju, istoriji i tradiciji, ima potencijal da utiče na zbivanja van sopstvenih granica.

Za razliku od Putina i Merkelove, koji su na svoj put do trona krenuli iz duboko ukorenjenih establišmenata Rusije i Njemačke, vođa turskih konzervativaca potekao je iz miljea koji je prethodnih 80 godina predstavljao proganjanu marginu turskog društva.

Za razliku od ruskog predsjednika, koji je od svog prethodnika na tacni dobio prerogative apsolutne vlasti, i njemačke kancelarke, koja je nasljedila sve mehanizme jednog dobro ustrojenog sistema, Tajip Erdogan je u novembru 2002. preuzeo kormilo klimavog broda, čija je čitava posada tokom prvog mandata radila sve da novog kapetana onemogući u namjeri da tursku lađu usmjeri u pravcu za koji je dobio mandat od naroda.

Prve godine vladavine harizmatičnog Erdogana i njegove partije, čvrsto ukorenjene u islamističkoj ideologiji, protekle su u stalnom odmeravanju snaga sa bastionima sekularizma koji su ih okruživali sa svih strana.

Nasuprot Erdoganu nisu se našli samo druga po snazi armija NATO-a, čitava administracija i pravosuđe, već i tradicionalno sekularna štampa i njeni vlasnici, oličeni u nekolicini najbogatijih turskih porodica.

Kao u kakvoj šahovskoj simultanci, navodi Spasojević, odvažni i lukavi Erdogan, poput Makijavelijevog "lava i lisice", jedne je privukao na svoju stranu, a druge, bez milosti, do nogu potukao.

U uspostavljanju apsolutne vlasti u Turskoj, Erdogan je istovremeno uspostavljao nevjerovatna savezništva – sa Evropskom unijom u pretpočinjavanju svemoćnih turskih oružanih snaga, sa uticajnim islamskim vjerskim pokretom imama iz Pensilvanije, Fethulaha Gulena, u uspostavljanju kontrole nad pravosuđem i policijom, sa duboko ukorenjenim turskim nacionalizmom u ovladavanju masama.

Tajna uspjeha svakog vladaoca leži u odabiru kompetentnih i lojalnih saradnika, te postizanju i deobi blagostanja sa svojim podanicima. Erdogan je u velikoj mjeri uspio i u jednom i u drugom.