U vihoru rata, devedesetih godina, bio je teško ranjen dva puta i oba puta izašao kao pobjednik. Kao sjećanje na te teške dane i danas na tijelu nosi velike ožiljke, gelere je sam vadio kleštima, a jedino što mu je ostalo nepovrijeđeno jeste velika planinska duša i čvrst karakter koji mu u najtežim trenucima nije dozvolio da odustane.

- Snajper me je pogodio pravo u čelo. Na svu sreću me je samo okrznuo i pukla mi je arkada, ali to nije bila tako velika povreda u odnosu na ono sljedeće što me je snašlo. Mina mi je otkinula nogu, a sve vrijeme sam bio pri svjesti i gledao sam kako mi iz noge krv šiklja kao voda u fontani. Do bolnice sam izgubio više od tri litra krvi, ali i to sam preživio. U trenucima dok sam gledao otkinutu nogu, život mi je prolazio kao na traci, osjetio sam kao da mi se duša odvaja od tijela. Međutim, kad sam se sjetio moje kćerke, koja je tada imala samo godinu dana, dobio sam neku nadljudsku snagu i ne znam kako podvezao nogu vojnim opasačem i tako uspio živ da sačekam ljekarsku pomoć - priča Milan.

Ipak, nakon što je preživio nešto što bi rijetko kome pošlo za rukom, Vagića su samo nekoliko godina kasnije sačekale nove muke. Doktori su konstatovali da ima rak želuca pa je preživio šest teških operacija i 60 hemioterapija.

Ali, kad ga vidite, rekli biste da taj čovjek puca od zdravlja. Milan otkriva da je svoju oazu pronašao na planini Divčibare gdje je kupio plac, sagradio vikendicu i provodi veći dio svog vremena.

- Kad ovdje provedem mjesec dana i uradim nalaze krvi, rezultati mi budu kao kod djeteta, a kad budem u Beogradu i to isto provjerim, krvna slika mi bude jako loša. Ovdje sam kupio i magarce, koje volim od najranijeg djetinjstva, ali i stado ovaca. Radim i po 13 sati dnevno i upravo je to moj savjet i poruka svima koji boluju od neke teške bolesti. Ukoliko su u fizičkoj mogućnosti, ne treba da se predaju, već da se odupru toj velikoj nevolji, skrenu misli i kroz rad pokušaju da zaborave na svoj zdravstveni problem. Tako su korak bliže ozdravljenju - rekao je Milan.

Planira da zimu provede upravo na ovoj srpskoj planini, uskoro završava štalu za svoje domaće životinje, a u ćošku već čekaju pripremljena drva.

- Nema ništa lijepše nego kad padne snijeg, vatrica pucketa, a vi završili sav posao oko imanja i sjeli da odmorite pored šporeta uz vino - poručuje ovaj čovjek koji se nekoliko puta podigao kao feniks iz pepela.