Pajić je ispričao kako je od 1991. do 2001. godine čuvao Miloševića, a govorio je o njegovoj porodici, prijateljima, kolegama i dramatičnim vremenima u kojima je vodio Srbiju.

"Nekoliko dana pred bombardovanje dobili smo informaciju da je i rezidencija u Užičkoj 15 postala meta, pa predsjednik nije bio u njoj. Kada bi Milošević kretao negdje, recimo iz Belog dvora, gdje se sastajao sa stranim diplomatama, polazili smo sa desetak vozila, a bili su parkirani ispod jedne nadstrešice. Vodili smo računa, jer su strane službe pratile naša vozila, kako bi locirali gdje je smešten Milošević i poslali mu navođenu bombu. Tako se nije znalo u kom je automobilu, a najviše smo ga vozili „stojadinom“, i to po cijelom gradu," rekao je Pajić u emisiji „Goli život“ na TV Hepi i dodao da je sve vrijeme bombardovanja Milošević bio u Beogradu, u stanovima na Dorćolu i na Starom gradu i u vili u blizini rezidencije.

Pajić je potvrdio za Kurir da je bio svjedok mnogih sastanaka i istorijskih susreta Miloševića sa saradnicima i strancima.

"Vrata njegovog kabineta ili sale za sastanke često su bila otvorena, a mi iz obezbjeđenja smo stajali ispred, pa se čulo šta Milošević i njegovi gosti pričaju. Naslušao sam se mnogih priča. Ipak, jedna je na mene ostavila najveći utisak," priča Pajić i dodaje:

"Milošević je bio ljut kada mu je u novembru 1998. došao general Ljubiša Veličković i saopštio da obavještajne službe imaju saznanja da je načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić američki špijun. Predsjednik je pobjesnio kada je video podeblju fasciklu s dokazima. Rekao je ljutito: „Pa zar mi sada to donosite?“ Naredio je da Perišić odmah dođe kod njega. Najpre ga je kurtoazno pitao kako je i šta ima novo, a onda krenuo u žestok verbalni napad: „Kako te nije sramota da izdaš zemlju! Napusti odmah ovu prostoriju!“ Perišić se pravdao da nije špijun, da mu je sve namješteno. Bilo je tužno gledati jednog generala kako moli da ga ne smjeni," kaže Pajić.

On tvrdi da je kod bivšeg predsjednika više puta u tajnosti dolazio i bivši premijer Zoran Đinđić, koga je jednom lično on dovezao u rezidenciju u Užičkoj 16, i to neposredno prije izbora za gradonačelnika 1997.

"Jednom sam vozio pokojnog Đinđića kod predsjednika. Jedan dolazak je bio kad je trebalo da postane gradonačelnik. Tad je ušao u rezidenciju u Užičkoj 16 i rekao: „Predsjedniče, duboko poštovanje i poklonio se“, kaže Pajić.

Pred pregovore u Rambujeu, otkriva Pajić, Milošević je dobio najstrašnije pretnje od američkog diplomate Ričarda Holbruka, i to u Belom dvoru.

"Tražio mu je da NATO ima bazu u Srbiji, da suverenitet predamo njima, da sve naše uspješne kompanije otkupe njihove zapadne kompanije po cijeni po kojoj se dogovore, a da zauzvrat Milošević vlada koliko hoće. Tada mu je on odgovorio da ne može kao predsjednik zemlje u ime naroda da odlučuje, a da će kao predsjednik da se bori da narod ne postane kolonija, na šta ih oni teraju. Tad je Holbruk skočio, počeo da prijeti: „Mi ćemo vas zgaziti, mi ćemo vas uništiti, vi morate da pristanete na to,“ rekao je Pajić.

On je ispričao i dramatične trenutke prilikom hapšenja Miloševića u noći između 31. marta i 1. aprila 2001.

"U rezidenciji i oko nje bio je haos. Imali smo čak najave da hoće ne samo da ga uhapse već i da ga ubiju. U jednom trenutku u kuću je ušao jedan oficir i rekao nam da postoji tajni izlaz iz kuće i da ga vojska može izvući u roku od pola sata. Međutim, Sloba je rekao: „Nemam namjeru da bejžim! Nikom ništa nisam loše uradio.“ Znao je svoju sudbinu," kaže Pajić, koji je do poslednjeg trenutka ostao vjeran predsjedniku.