Dok njegove vršnjake po povratku iz škole čekaju topla soba i pripremljen ručak, Nikola je prinuđen da sam nasječe drva, pomuze krave, usiri sir i umijesi hljeb. Prije skoro godinu dana ostao je bez majke, a bolesnom ocu postao je jedina uzdanica i stub kuće.

Na njegova nejaka pleća svalili su se svi poslovi u domaćinstvu. Ipak, dobrotvori su mu vratili vjeru u bolje sutra.

– Kuća je urađena za devet dana. Vrlo sam zadovoljan i zahvalan Hidu i ovo mi je jedina želja poslije majčine smrti. Srećni smo i ja i moj tata i hvala i vama što ste došli. Lakše je kad neko misli na tebe kad nisi sam – kaže Nikola Petronijević, đak pješak.

Hido Muratović više od tri decenije pomaže siromašnima i bolesnima na Goliji, Rogozni i Pešterskoj visoravni. Ovo je 49. kuća koju je izgradio uz pomoć humanih ljudi, uglavnom iz dijaspore.

– Ljudi koji mi vjeruju, vjerujte mi ima ih puno i ne bih mogao sad sve da ih pomenem da se ne bi neko našao uvrijeđen. Moram da pomenem mog jednog velikog prijatelja Milana Katinića. On je sveštenik iz daleke Amerike. On je poslao svotu novca da počnemo kuću. Ja bih ovoga puta pozdravio mog prijatelja Sefata Bronju iz daleke Njemačke, koji već dvadeset godina ulaže za ove zaboravljene ljude – rekao je humanista iz Novog Pazara Hido Muratović.

U kući staroj više od vijeka, koju je sagradio Nikolin čukundjed, nisu imali ni kupatilo, a pošto u selu nema vršnjaka, jedina zabava mu je improvizovani koš na drvetu. Nikolin otac Milovan Petronijević kaže da od države ne dobija nikavu pomoć, jer kako su mu objasnili, ima više od jednog hektara zemlje.

– To je sada po ovom novom zakonu, ako imaš više od hektara zemlje, gubiš pravo i na dječji dodatak – zaključuje stariji Petronijević.

Građevinski radovi su završeni, predstoje još unutrašnji radovi. Nova kuća ima dvije sobe, hodnik i kupatilo.