- Sumnjamo da je sve počelo 10. marta. Tada je otišla da podigne očevu penziju, išla je biciklom, pokisla je, stajala je u redu bar dva sata, a odatle produžila na Buvljak, da sebi i drugima kupi šta treba - priča Marikin sin. - Već sutradan je počelo da je boli grlo, a dva dana kasnije otišla je kod doktora opšte prakse, koji joj je rekao da nije ništa opasno i dao joj "tantum verde". Bilo joj je malo bolje, ali poslije tri dana dobila je temperaturu. Zvao sam sve brojeve ambulanti, pitali su da li smo bili u inostranstvu, kada sam rekao da nismo rekli su da nema potrebe da dolazimo.

Sin je potom 18. marta majku odveo u privatnu ordinaciju, gdje je izvadila krv, a nalazi su bili sasvim dobri. Međutim, temperatura nije spadala ispod 38 stepeni.

NEMAJU SIMPTOME

Norbert i drugi članovi porodice su u samoizolaciji od 28. marta, i zasada nemaju simptome virusa.

- Ona je više od tri nedjelje ležala, čim joj prvi put nije bilo dobro nije više nigdje išla. Nadam se da niko od nas neće oboljeti - kaže Norbert.

- Dobila je antibiotike, bili su ubjeđeni da se prehladila jer je pokisla. Poslušali su joj pluća i ništa nije ukazivalo da ima upalu - dodaje Norbert. - Antibiotici nisu pomagali, ali su nam rekli da leži i da nastavi da pije lijekove. To je bilo u srijedu, a u petak joj je bilo toliko loše da ju je hitna pomoć odvezla u bolnicu.

Najprije je bila smještena u respiratorno odeljenje, a već u subotu 28. marta ona je bila u Kliničkom centru Vojvodine, jer joj je ustanovljena korona.

- Ljekar mi je rekao da je jaka i da može da se izbori sa ovim virusom, da sama diše. Međutim, u ponedjeljak su je stavili na respirator, a u nedjelju je izdahnula - gubeći dah nastavlja sin. - Imala je dijabetes, ali je 16 godina živjela sa njim, a prije dvije godine pobijedila je karcinom dojke. Svi nalazi su pokazivali da je zdrava, umrla je od posledica ovog virusa. Da nije toga živjela bi sigurno godinama.-

Kako je Norbert sa ženom i djecom živio u istom dvorištu sa majkom i ocem Ištvanom, cijela porodica je u karantinu. Dodatni bol za porodicu je što, zbog epidemije, ne može dostojno da je isprati do vječne kuće.

- Kako papirologija nije još završena, još je nismo sahranili. Sve riješavamo telefonom, kada budemo znali kada je tačno sahrana nadam se da ćemo dobiti dozvole da prisustvujemo bar tom činu - kaže sin. - Smije da bude najviše desetoro ljudi. A bila je takva žena koja je svima pomagala, koju su svi voljeli. I taj dan kada je pokisla išla je i nosila potrepštine prijateljicama koje su starije od nje, uvijek je bila tu za sve nas. Stalno se pitam da li je zaista moralo ovako da bude. Muči me to pitanje, a znam da nema odgovora.