Novinari Vojislav Tufegdžić i Aleksandar Knežević - snimili su i zabilježili ispovijesti kriminalaca koji su vrlo otvoreno govorili o svom zanatu, ali i o svojim životnim filozofijama. Više je đaka u Srbiji tih godina pročitalo njihovu knjigu nego “Na Drini ćupriju”. Takvo je vrijeme bilo.
Imao i predstavnika za štampu
Evo početka jednog poglavlja: “U spremnosti da se prilagodi najtežim okolnostima krije se osobenost ljudske vrste, primijetio je neko. Zimskih noći 1993. godine, u redovima ispred banaka, desetine hiljada štediša stavilo je na provjeru ovu tezu. Možda im se do svijesti probilo da su ostarili ali da mudrost nisu stekli. Mladi su izvlačili pouku. Njihova ‘mudrost’ bila je surova i očajnička: ako je život prevara, zašto se ne prikloniti varanju? Ako je bilo dozvoljeno ubijati glađu i beznađem, zašto oni ne bi bili ruka eutanazije?” Bila je to i priča o “heroju sa asfalta” Banetu Grebenareviću.
Imao je dvadeset godina kad je Tufegdžiću i Kneževiću rekao: “Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikog u gradu ko ga može pobijediti u tuči ‘na ruke’. Mora biti da on živi u Konanovo doba. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilduje, ja vježbam u streljani.”
Sa novinarima je u ljeto 1994. razgovarao u Budimpešti, gdje se sklonio od policije, pošto je nekoliko mjeseci ranije upao u jednu teretanu i pucao u Sredoja Šljukića Šljuku, ali je stradala samo djevojka Tanja Nikolić, koja se tu slučajno zadesila. U jedan od najskupljih budimskih restorana odveo ih je Grebenarevićev “predstavnik za štampu” Zoran Šubara, kako im se bez ironije predstavio mladić u “versaće” odijelu.
“Najbitnije je da čovjek zna šta hoće”, zabilježili su Grebenarevićeve riječi, uz primjedbu da je bezuspješno pokušavao da izgleda stariji nego što jeste, “i da je spreman da za to sve žrtvuje. Onda ga uspjeh ne može zaobići. Važno je opstati na beogradskom asfaltu. Ali to rijetko kome uspjeva: Beograd je neponovljiv, teško ga je porediti s drugim evropskim gradovima. Svaka nedjelja je novo dokazivanje, novo iskušenje. Ako si poznatiji, lakše ti je. Važno je dobro osmisliti marketing i ne praviti greške na početku. Ako se samo jednom nisi pokazao kao muškarac i nisi uzvratio, sve pada u vodu. Prvi put kad sam pao u zatvor, sa 15 godina, rekao sam sebi: Ideš do kraja!”
Više atentata
Za ime Baneta Grebenarevića vezivalo se ubistvo jednog dilera deviza. A on sam, po povratku iz Mađarske, preživio je dva atentata: prvi put je eksplozija raznijela zid kuće u kojoj je jedno vrijeme stanovao, dok su mu drugi put u centru grada pucali u leđa, ali je imao pancir.
Jugoslovenska fudbalska reprezentacija igrala je 27. marta 1996. sa Rumunijom kad je Grebenarević izašao iz zgrade u kojoj su mu živjeli roditelji, u Ulici Stojana Aralice na beogradskoj Bežanijskoj kosi, i zajedno sa Šubarom seo u svoj crni “korado”. Čim je auto krenuo niz ulicu, odjeknuli su rafali. Napadači su pripucali iz dva pravca, najvjerovatnije iz “kalašnjikova”. Ispaljeno je više od 40 metaka, tako da žrtvama nisu pomogli panciri koje su imali na sebi.
O Konanu i pištoljima
Bane Grebenarović je rekao: “Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikog u gradu ko ga može pobijediti u tuči ‘na ruke’. Mora biti da on živi u Konanovo doba. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilduje, ja vježbam u streljani.”
