Godišnjica nestanka Biljane: Tragaju za njom 5 godina, majka sumnja da je u manastiru

09:29, 02.12.2020.
Izvor: Kurir
Biljana Đorić iz Mataruške Banje nestala je na današanji dan 2015. godine u Kraljevu, kada je imala 19 godina.

Majka Vesna traži je već pet godina i obilazi manastire, jer vjeruje da joj je kćerka u jednom s obzirom da u crkvi nisu dobili nikakav odgovor. 

- Posljednje informacije smo dobili prije dvije godine da je viđena u Grčkoj. Da radi u nekom butiku. Mi smo to prijavili policiji, policija je provjerila, a poslije smo suprug i ja išli u Grčku. Ispostavilo se da je djevojka iz Mataruške Banje, da liči na moju Bilju, čak i ja lično znam tu djevojku. Čovjek je iz najbolje namjere to prijavio. Bilo je i raznih prevaranata, da je viđena u Bosni, pa u Valjevu. Sve te informacije smo provjeravali. Čak su nam javili i da je u Zaječaru. Kum je našao tog momka, privodio ga u policijsku stanicu. Ispostavilo se da je samo htio da uzme pare - priča Vesna.

Za Biljanom je raspisana žuta interpolova potjernica. Ponuđena je i novčana nagrada za informaciju, koja bi trebalo da se obnovi, ali ništa. Četvrtak je postao dan kojeg se ježi. 

Od tog četvrtka, 2. decembra 2015. godine, od nje nema ni traga, ni glasa. Umjesto da iz Kosovske Mitrovice, gdje je studirala, dođe kući u petak, nestala je dan ranije.

- Apsolutno ništa mi nije ukazivalo da ona to može da uradi, jer ona nije problematično dijete. Nikada problem sa njom nismo imali. Tog 2. decembra imala je kolokvijum. Čule smo se kada je završila negdje oko 14 časova. Rekla je da je super uradila, da sutradan ima još jedan i da ima da uči. Dogovorile smo se da se čujemo kasnije da bi učila - prisjeća se tog 2. decembra prije pet godina Vesna i dodaje:

- Istog dana sela je na voz i došla u Kraljevo. U Kraljevu je na trafici ostavila svoj mobilni telefon i pasoš. Nije imala ličnu kartu. Izgubila ju je bila, pa je predala za novu. Ostavila je sve to na trafici i rekla da će doći to neko da uzme. Zvala sam je. Nije se javljala. Nikada se nije desilo da se ne javi. U jednom momentu sam poslala poruku ako mi se ne javiš obavestiću policiju. I kada sam okrenula poslije 2,3 minuta, javila mi se djevojka i rekla mi je: "Znate šta, ovaj telefon je ostavljen na trafici". Pitala sam koja je trafika, rekla im da ništa ne diraju, i da ćemo doći. Prvo smo otišli u policijsku stanicu, pa sa policijom do trafike da vidimo da li je to bila ona. Međutim, i na kamerama se videlo da je to ona i da je ona ostavila pasoš, i od tada nikakav ni trag ni glas nema.

Kao roditelji, Vesna i njen suprug su odmah pomislili najgore. Pretraživali su šume, dovodili ronioce, pretraživali reku Ibar, kajakaši su mjesecima išli nizvodno i uzvodno.

- Međutim, i inspektor je isključio tu mogućnost skroz. Rečeno nam je voda mora da izbaci tijelo - jedva govori:

- Sumnja policije je da se ona nalazi negdje u manastiru. Jednom prilikom kada smo otišli u policiju, mene je inspektor pitao da li je vama padalo na pamet da je ona negdje u manastiru. Stvarno nije. Poslije sam ja krenula i po manastrima da je tražim. Nisam znala za ta njihova pravila a pravilo je ako odeš u manastir kao iskušenik, i kažeš da ne želiš da se zna da si u manastiru godinu, dve, pet, 10, nema šanse da kažu. Ja sam tako išla od manastira do manastira i sve igumanije su mi isto rekle. Čak mi je jedna rekla i da je kod mene ja ti ne bih rekla. Onda sam otišla u Beograd, u Patrijaršiju. Kažu, ako je njena bila želja da se ne zna, vi to ne možete da saznate.

Vesna kaže da postoji mogućnost da joj je kćerka u manastiru.

- Samo nek je živa. Ja nijednu mogućnost ne isključujem ali bih najviše voljela da je tamo. Još mi policija kaže da bi se tijelo našlo. Jedino gdje ne možemo nikako da prodremo je crkva. Obraćala sam se i zaštitniku građana. I on je dobio odgovor da je crkva država za sebe. Čak i da je u afektu bijesa rekla da ne želi da se zna 5, 10 godina da je u manastiru, i da se poslije nedjelju dana predomislila, ne bi joj dozvolili, zato što bi time kršila kanon.

- Molila sam u Patrijaršiji, samo mi kažite jeste ili nije, ako je u manastiru ne morate da mi kažete ni koji je manastir, ni koja je eparhija, samo da znam da mi je dijete živo. Ako nije, kažite mi nije. Išla sam po manastirima i u Bosni i po Crnoj Gori. Ne postoji ženski manastir u koji ja nisam otišla. Ne postoji. Čak je i inspektor išao kod jedne igumanije. I njemu je ona rekla da je kod mene ja ne bih mogla to da kažem a i da hoćeš da pretreseš manastir, ne bi je našao. Ja bih je sakrila. To mi je bilo čudno.

Vraćajući dane unazad prije Biljaninog nestanka, Vesna je i pronašla u glavi kćerkine rečenice koje su mogle da ukazuju da ona razmišlja o crkvi, iako je nikada nisu tako često posjećivali. Pominjala je i Bibliju.

- Odemo mi u crkvu za vrijeme praznika i kada nam je slava, ali nismo neki zaluđenici. Bilo mi je čudno kada je za našu slavu Đurđic citirala Bibliju. Pošto je gorjela svijeća rekla mi je da ugasim televizor i cigaru, grijeh je da gore dok gori svijeća. Pitam se odakle joj to, rekla mi je da je čitala. Jednom kad smo otišli u Kosovsku Mitrovicu, nismo je zatekli u sobi. Bila je, kaže, sa drugaricama u crkvi, što nikad nije radila radnim danima. I govorila mi je da je lijepa crkva. A pošto je kući trebalo da dođe u petak, bratu je kupila igračku, a kako nije znala šta će sestrama, kazala mi je: "Uzeću im brojanice" - prisjeća se Vesna.

Na pitanje vjeruje li da je živa, kaže da joj se osjećanja miješaju, i da kao majka ne može da prihvati da ona nije živa.

- Ne mogu. A vjerujte da bi mi bilo lakše, ne znam da li ćete da me razumijete, da je nađem mrtvu nego da prolazim ovu agoniju. Ne mogu da prihvatim da je mrtva. Živa je za mene, neću da odustanem do posljednjeg atoma snage, boriću se, ići ću gdje god čujem. Što je najgore što sada ne dobijam nijednu informaciju. Policija je meni rekla da su oni uradili svoj dio posla, da su udarili glavom o zid i da nemaju više šta da rade.

- Ovo ne želim nikome. Živim pod lijekovima. Imam još troje djece, dvije kćerke i sina. Ona je nastarija. Imala je dečka, ali je vezu raskinula 4 mjeseca prije nestanka. Dečko je ispitivan, dva puta je stavljen na poligraf. Ne zna on ništa. Ali, ja sam sigurna da neko nešto mora da zna. Nije mogla sama u zemlju da propadne. Neko nešto mora da zna. Dovoljno bi bilo da mi neko anonimno kaže živa je ili ona, "živa sam, ne tražite me, neću da vas vidim i čujem".

Vesna kaže da u porodici nije bilo nikakvih svađa. Nikada nije imala problema u školi. Nigdje ne nalazi odgovor šta bi moglo da je natjera na ovo.

- Kako ja živim? Ali, ovo nije život. Preživljavanje. Moram zbog druge djece. Popijem šaku tableta za smirenje i idete dalje. Par puta sam završavala u bolnici, u Hitnoj, pogotovo kada su ti neki praznici, rođendani, 19. novembra joj je bio rođendan. Popijem tabletu za smirenje da bih mogla zbog druge djece. Par puta mi je došlo da dignem ruku na sebe, pa sam pričala sa psihijatrima. Moram da imam snage dok je ne nađem, a poslije šta mi Bog da - kaže ova majka.

Sva djeca je pamte. Mali Bogdan koji sada ima 9, a kada je nestala tek četiri, pogotovo.

- Bogdan najviše priča o njoj. Nema dana da me ne pita kada će Bilja da se vrati, a gdje je otišla. Trudim se da ne plačem pred njim, a i kada se desi, kažem da me boli glava - priča Vesna.

Trgne se na svaki nepoznati broj. Kad neko pozvoni na vrata, misli ona je.

- Rekli su mi i da je u javnoj kući, držali bi je dve godine, posle ne bi bila sposobna za rad. Jedino gdje ne mogu da je traže jeste crkva - kaže i ističe koliko je boli svaki drugi datum u mjesecu, svaka godišnjica:

- Ne znam da li ću završiti u Hitnoj ili ću čitav dan danas da preplačem. Te godišnjice mi budu... Svaki 2. mi je u mjesecu težak, ali godišnjica. Drže me samo reči inspektora da bi se tijelo pronašlo.