Kao građevinski limar 23 godine je zarađivao za hleb u Tehničko-remontnom zavodu u Kragujevcu. Prijatelji su ga 2007. godine upoznali sa Jasminom (36) iz Lazarevca, zavoljeli su se i ubrzo započeli zajednički život. Dobili su tri kćerke. Djeca su imala sve što treba, živjeli su u oskudici, ali bez velikih problema. Sve do tog 17. marta.

– Kad sam se vratio s posla, kod kuće nisam zatekao ni ženu ni djecu. Posle dva sata čekanja da se vrate, od komšiluka sam saznao da je došla policija i ljudi iz socijalne službe su mi odveli ženu u psihijatrijsku ustanovu jer je navodno htjela da naše kćerke Mariju (9), Laru (8) i Bebu (6) udavi u rječici Ždraljici blizu našeg stana. Odmah sam otišao u Centar za socijalni rad u Kragujevcu koji je već bio zatvoren. Sutra ujutro sam opet otišao tamo i od socijalne radnice Mirjane Hadžić opet sam čuo tu verziju priče: da su mi djeca smještena u hraniteljsku porodicu, a žena je hospitalizovana. U Centru su mi obećali da će za dva, tri dana da mi vrate djecu, kad se snađem zbog teške porodične situacije. Ni ženu nisam mogao da vidim, nego sam jedino imao pravo da ostavim potrepštine koje sam joj donio u bolnicu. Bio sam šokiran, očajan i zabrinut šta treba da prvo preduzmem da što prije vidim kćerke. Zato nisam došao na posao nekoliko dana, a u firmi su mi ubrzo dali otkaz.

Nije htjela da udavi djecu

Moja bivša žena je zbog psihičkih smetnji smještena u stacionar za psihijatrijske bolesnike „Male pčelice“ nadomak Kragujevca. Mi smo se u međuvremenu rastali. U braku Jasmina nikad nije pokazala da psihički boluje. Poslije mjesec dana od kad su mi djecu smestili u hraniteljsku porodicu, Jasminu sam vidio prvi put u bolnici. Tada mi je rekla da ona nije htjela da udavi djecu nego ih je izvela na igralište. Tamo je srela komšiju koji je pozvao policiju nakon što ju je pitao šta tu radi, a ona mu odgovorila: Šta to tebe briga?! Rekla mi je da kad su s policijom i iz socijalne službe došli po nju i djecu, tada je od užasa i očaja doživjela nervni slom.

U Centru su tvrdili da su djeca bila mokra kad su došli po njih, a svjedoci to negiraju i potvrdili su to na sudu. Poslije nekoliko dana od kad su mi odveli kćerke bez odgovora kad će mi ih vratiti, ja sam započeo štrajk glađu ispred Centra za socijalni rad u Kragujevcu. Četiri dana sam štrajkovao, a onda me je policija otjerala odande. Meni se život pretvorio u lavirint bez izlaza zbog problema s djecom. Kako je tih teških dana vrijeme sporo prolazilo i slušao sam lažna obećanja od socijalne službe da će mi vratiti kćerke, riješio sam da iz protesta krenem pješke iz Kragujevca u Beograd već poslije nekoliko dana. Četiri puta sam prešao pješke taj put i svaki put bdio sam danima ispred zgrade Vlade. Najduže sam pješačio prvi put 16 sati, išao sam autoputem dok me policija nije vratila u Kragujevac pa sam opet krenuo ka Beogradu. Ljudi koji su me usput sreli su mi davali vodu. Prvi put sam u Beogradu protestovao šest dana, drugi put 15 dana, treći put nedjelju dana, a četvrti put sam bio najduže 22 dana pred zgradom Vlade. U međuvremenu sam svaki put dobijao obećanja da će riješiti spor oko vraćanja moje djece.

Svaki susret je sters i sreća za sve nas

Osnovni sud u Kragujevcu je 15. jula 2016. presudio da se Jasmina i ja djelimično lišimo roditeljskog prava nad kćerkama osim u pogledu ličnog odnosa i da plaćam mjesečno na bankovni račun hraniteljske porodice 4.500 dinara za sve tri kćerke, odnosno po 1.500 dinara za svaku.

Tri mjeseca je prošlo dok opet nisam vidio kćerke u Topoli, gdje živi hraniteljska porodica. Svaki susret je sreća i stres za sve nas! Prvi je bio najbolniji. Kćerke me od prvog susreta grle i ljube, plačemo ponekad svi i ponavljaju mi stalno da ih povedem kući. Obećao sam da ću ih čim budem uspio vratiti u naš dom. Starije kćerke su u Topoli krenule u školu.

Pet godina živimo rastrzani. Ja sam u međuvremenu opremio svoju perionicu za motorna vozila i imam redovne prihode, pa sam kupio i opremio i svoju kuću u Kragujevcu.

Bivšu ženu viđam kad je iz bolnice dovedu da vidi kćerke jednom nedjeljno, petkom, i budemo zajedno sa djecom samo sat vremena. Njoj je teško palo svaki put kad pred njom ženu-hraniteljicu moje kćerke zovu „mama“ jer im je tako rečeno da je zovu u Centru, pa je u početku odbijala susrete, ali sada dolazi redovno da ih vidi.

U Centru u Topionici nam petkom nekad dovedu djecu, a nekad ne. Smijenjen je dosadašnji direktor tog centra i postavljen je novi.

Djeca pitaju za naš dom, žele da se vrate meni, znaju gdje im je majka smještena. U Kragujevcu sam upoznao oko 50 porodica sa sličnom sudbinom. Moje kćerke su porasle, pate i teško im je bez mene, znam da će nositi ožiljke na duši zauvijek iako su u toj porodici dobro zbrinute.

Navršava se u martu pet godina kako nas je zla kob rastavila. Nisam bio optimista do februara 2020. Ali od tada opet vjerujem da će se naša tragedija okončati i djeca će mi biti vraćena, od kad sam čuo da je promijenjen rukovodilac Centra za socijalni rad u Topionici koji je odbijao da potpiše da mi se vrate djeca na brigu i staranje.

Meni su pružili podršku sestra i sestrići, roditelji su mi preminuli. I ljudi iz mog okruženja mi daju vjetar u leđa, svi znaju kako se borim da mi vrate djecu. Ja, kao i prvog dana, imam istu energiju i snagu da vratim moje kćerke u naš dom.

Po Đorđevom životu snimljen je film “Otac”

Po Đorđevoj priči reditelj Srdan Golubović snimio je film “Otac”, koji će biti prikazan na Festu.

– Srdana Golubovića sam upoznao u Beogradu kad sam došao da protestujem. Ispričao sam mu cijelu priču, zabilježio je i kamerom moje pješačenje za Beograd. Zbližili smo se, dobar je čovjek, on mi je postao kao brat. Njegova želja, volja i hrabrost su napravili film „Otac“.

Divna Arsić iz Ministarstva za socijalna pitanja je dobila nadležnost da se bavi mojim slučajem, a još nismo makli ni makac. Meni najveću snagu svaki dan daje prijatelj koji ima djecu, njihova prijateljska ljubav mi je najveći oslonac i daje mi volju za život da istrajem. Nijedan trenutak nisam odustao od borbe, boriću se jer mi to daje jedini smisao. Moje kćerke su imale sve što im je trebalo dok nisam dobio otkaz. Išli smo u ZOO vrt u Jagodini, šetali se kad sam bio slobodan i bile su srećna djeca. Navodno su zaposleni iz Centra za socijalni rad u Kragujevcu dolazili nekoliko puta u kuću gdje sam živio s Jasminom i kćerkama kad bi prijavile komšije da ih je ona ostavila same, a ja sam tada bio radno na terenu. Ali ja u to ne vjerujem jer bi mi ona to sigurno priznala. Najmlađa kćerka je dobila prezime po majci Jeremić, jer kad se rodila, nisam bio u Kragujevcu da je upišem u matičnu knjigu rođenih, pa su u Centru donijeli odluku da nosi majčino prezima i nikad nam poslije nisu dozvolili da dobije moje prezime.

San mi je da sam opet sa kćerkama u našoj kući, da ih gledam kako rastu i pružim im ljubav. Žena i ja smo završili našu priču, ali i ona ih voli i treba da imaju kontakt.

Sve ovo mučenje ostaviće zauvijek posledice na duše moje djece, bez roditeljske ljubavi se teško odrasta. Uvijek im odnesem poklone. Imam osjećaj da sam ostario deceniju za ovih pet godina zbog svih muka. Nikad neću odustati od njih! Iako mediji sada prate moj slučaj, i zovu me herojem, ja od toga nemam ništa i nisam to tražio. Tražim ljudsko pravo da živim sa svojom maloljetnom djecom jer mogu da se odgovorno brinem o njima i pružim im pristojne uslove za život.

Ovo sada ni za njih ni za mene nije život! Ovo je noćna mora koja traje svaki predugi dan.