Diković kaže da je od njega traženo da optuži generale Nebojšu Pavkovića i Vladimira Lazarevića, ali da on tako nešto nije htio da učini.

"Kada su generali Pavković i Lazarević dobrovoljno otišli u Hag pozvan sam u kancelariju haškog tužilaštva u Beogradu i predloženo mi je da ih optužim da su zločinci. Odmah sam im rekao: Tako nešto iz mojih usta nećete čuti. Nisu naređivali zlodela, već kako da se branimo. Da jesu, rekao bih, a kada nisu, prvi vam kažem - neću", ispričao je Diković za "Novosti".

On je dodao i da da su ga uvjeravali kako znaju da je "divan" komandant, da je pomagao Albancima, ali da odluku nije promijenio.

Navodi i da je dobio poziv da se zbog navodnih ratnih zločina javi u Bajinu Baštu i da ga je tamo čekala Nataša Kandić sa svojim timom.

"Ovoga puta htjeli su da okrivim Momčila Perišića", kaže Diković dodajući da je i njoj rekao da ne zna ništa o prebacivanju trupa u BiH.

Kada je postao načelnik Generalštaba usledila je tužba da je u ratu organizovao zločine protiv civila.

General koji je sedam godina vodio vojsku Srbije, kaže i da se 2018. povukao, jer čovijek treba da zna kada je vrijeme da ode.

On navodi i da je bio miran, jer je bio svjestan toga da odlazi poslije velikog posla koji je sa svojim saradnicima obavio.

"Sjećam se 2012. prvog sastanka sa novim ministrom odbrane i njegovog izraza na licu kada smo razmatrali kojoj vojnoj sili da prepustimo kontrolu vazdušnog prostora, jer više ne mozemo da dignemo avijaciju, a nekada smo bili četvrti u Evropi. Od tog vremena do mog odlaska veliki je posao obavljen", kaže Diković.

Prema njegovim riječima, država je tada bila pred bankrotom, a vojska pred naređenjem da ide kući na kazan.

"Brojno stanje oko 30 hiljada, a plata ni za njih. Prodali smo silnu opremu, milione komada municije svih kalibara, protivtenkovske topove, stotine hiljada pušaka, haubice, hiljade prenosnih PVO sistema... Tenkove smo istopili u željezari, a u državnom fondu gdje je trebalo da se slivaju ta sredstva za takvu reformu vojske novca nije bilo. Na prvim sastancima sa novim ministrom smo predočili rješenje da u armiju vraćamo korišćena sredstva dok se nova ne nabave. Tako je zaustavljeno propadanje", priča Diković.

On ponavlja da je bio spokojan kada je odlazio, jer zna kako će Vojska Srbije da izgleda za pet godina i da će srpski pješadinac ili artiljerac biti opremljen kao i onaj u Njemačkoj.

Podsjeća da je bilo jedno obraćanje predsjednika Aleksandra Vučića iz kasarne u Pančevu i da je tu sve rečeno.

"Ništa tako ne bi bilo da Aleksandar Vučić nije prvo bio ministar, pa premijer, pa sada predsjednik. Cijelog života se rukovodim, principom "Krivo sjedi, a pravo govori". Ne bismo mi danas govorili o borbi na Kosovu i o Košarama i Paštriku da nije njega. Pričali bismo ko zna o čemu. Ne bi danas oficir pred svijetom i pred porodicom opet išao ponosan što je odabrao taj poziv", ističe Diković.

On kaže da će armija za pet godina biti bolja i samosvjesnija.

"Znam i koja je tehnika došla, a koja je ugovorena i imate moju riječ, sem ovih aviona i helikoptera za koje svi znaju, još mnogo toga je zamišljeno", navodi Diković.

Sjećajući se juna 1999. godine i potpisivanja Kumanosvskog sporazuma Diković kaže da nije bio nimalo srećan.

"Spremali smo se za boj sa neprijateljem na kopnu koji sigurno ne bismo izgubili. Znam da bi njihova odmazda sa neba bila strašna, ali smo bili spremni da odbranimo naše Kosovo", kazao je Diković u intervjuu za Novosti.