Branka Ðukić (18) iz sela Meteha kod Plava pošla je 2. septembra 1975. godine da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana po podne vratila se autobusom na Čakor i, pošto je autobus saobraćao samo do vrha planine, jedan dio puta morala je da pređe pješice.

Presreli su je Rustem Hasanmetaj i Gani Kurmehaj iz okoline Peći i pokušali da je siluju. Uspjela je da im se otrgne i pljune jednog od njih, ali su joj oni, dok je bježala, pucali u leđa.

Narednog dana tim putem je prošao njen otac Rade Ðukić i našao mrtvu kćerku, za koju je vjerovao da je u Peći. U naručju ju je prenio do kuće. Ubice su brzo otkrivene i krajem godine izvedene pred sud u Bijelom Polju.

Poricali su krivicu, a njihovi roditelji u svojim iskazima napadali su sud i miliciju. U nastojanju da sačuva idiličnu sliku o međunacionalnim odnosima u zemlji, jugoslovenske vlasti obavile su ovo suđenje medijskom tišinom, a predsjednik suda nije dozvolio ulazak publici u sudnicu iako je pred zgradom bilo nekoliko stotina revoltiranih ljudi.

Posljednji dan suđenja bio je 4. decembra 1975. godine. Dok su ih pretresali na ulazu u sudnicu, Rade je viknuo policajcu: "Makni mi se s očiju, zašto me gnjaviš, dosta me zla ubilo, a ti me još pretresaš. Vidio si juče da nemam ništa, zašto me mučiš?!". Policajac se povukao i odustao od pretresanja, ne sluteći da je Rade ušao sa napunjenim revolverom.

U trenutku kad je advokat jednog od optuženih u završnoj riječi zatražio oslobađajuću presudu, Rade Ðukić, koji je do tada ćutke pratio proces, izvukao je pištolj koji je u sudnicu unio sakriven ispod pojasa i sa dva metka ubio Rustema Hasanmetaja.