Kad god pomislim na taj zločin, sjetim se Pante i Ivana. Onda mi u pamćenje dođu plač, kuknjava, sav taj metež, ali i neopisivi bol. Bol koji ne bih poželio nikome. Čak ni onom ko je pucao u mene. Jer gotovo svakog trena i dalje osjećam taj zvuk metaka koji mi probijaju tijelo.
Ovim riječima Bogdan Bukumirić (33), iz Goraždevca, tada petnaestogodišnji dječak teško ranjen u zločinu Albanaca na rijeci Bistrici 13. avgusta 2003. godine, počinje priču za "Novosti". Prvi trenutak kog se sjeća jeste rafalna pucnjava iz okolne šumice otvorena na srpsku omladinu koja je izašla da se rashladi i okupa na svojoj rijeci Bistrici.
- Svaki dio obale i šumice znao sam napamet, jer je rijeka najbliža mojoj kući. Bio sam pored Pante kada je počela pucnjava i naglo sam se okrenuo da vidim šta se dešava sa njim. U tom momentu su me tri metka pogodila u grudni koš sa lijeve bočne strane, još dva iznad grudnog koša i jedan u stomak. Sedmi me je prilikom pada pogodio u glavu i levu stranu noge - prisjeća se Bogdan.
Tokom puta za pećku bolnicu doživio je novi napad Albanaca. Njegov brat i susjedi Milovan Pavlović i Rajko Jandžiković povezli su ga prema Peći. Nisu imali pratnju Kfora, koji se izgovarao "nebezbjednom situacijom".
- Tada sam, čini mi se, jedino bio svjestan neopisivog bola i stanja u kojem se nalazim, kada nam je ispred pijace stao auto. Sjećam se da je bila srijeda, a auto zrenjaninskih tablica. Tada nas je masa Albanaca opkolila, demolirali su kola, komšije pretukli, a mene su onako krvavog i ranjenog udarali. Komšija Rajko pokušavao je da me zaštiti svojim tijelom - prisjeća se Bogdan, kojem je život tada već visio o koncu.
Srećna okolnost je bio nailazak dveju patrola Kfora, koje su ih prebacile do pećke bolnice, gdju su već bili dovezeni Ivan i Panta. Tu su, prisjeća se priče jer je već bio u komi, albanski medicinski radnici puštali muziku, dok su srpski doktori iz Goraždevca i otac pokojnog Pante u strahu od albanskih ljekara insistirali na transportu u druge zdravstvene ustanove.
- Doktorka iz Goraždevca koja je došla u pratnji Kfora vidjela je da dajem znakove života i insistirala da me Kfor prebaci helikopterom do sjeverne Mitrovice. Poslije dužeg natezanja i odobrenja centrale u Prištini, prebacili su me do južnog dijela grada, gdje su mi odstranili slezinu u francuskoj vojnoj bolnici - priča dalje Bogdan.
Uprkos svemu, ne napušta ga vedar duh. Dok priča o nesreći, iznosi bezbroj šala na sopstveni račun. Kaže da mu to olakšava da koliko-toliko zaboravi preživljeno. Ipak, ne zaboravlja da zahvali onima koji su mu spasli život. Prije svih, doktorki Mileni Cvetković iz bolnice u sjevernom dijelu Mitrovice, koja ga je na sopstvenu odgovornost preuzela iz južnog dijela i tražila da helikopterom bude prebačen na VMA. Kako Kfor nije dozvolio preletanje administrativne linije, prevoz ga je sačekao u Raški. Na VMA je stigao dvadeset minuta poslije ponoći. Uslijedile su operacije, višemjesečni oparavak, ali je zahvaljujući brizi ljekara Bogdan dobio bitku sa teškim povredama lobanje i tijela.
Na Bistrici su ubijeni Pantelija Dakić, koji je tada imao 12 godina i Ivan Jovović (19), a ranjeni su Marko Bogićević, Bogdan Bukumirić, Đorđe Obrenović i Dragana Srbljak.
- Najteže mi je što ni poslije 17 godina nema pravde za nas, za Pantin i Ivanov ugašeni život. Za srpsku mladost sa KiM. Jer, 2010. godine Euleks je obustavio istragu uz obrazloženje da nemaju dokaza. Iako sam ja živi dokaz za najteži zločin zamisliv ljudskom umu. Pucali su na djecu dok se kupaju u rijeci, i to uz ispaljenih 78 metaka, koliko je čaura pronađeno na licu mjesta - zaključuje Bogdan, sada već čovjek koji je oformio svoju porodicu.
PARASTOSOM u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, obilaskom grobova Ivana Jovovića (19) i Panta Dakića (12) i polaganjem vijenca kraj spomenika u centru Goraždevca, u četvrtak je obilježeno 17 godina od ubistva dvoje i ranjavanja četvoro srpske djece koja su se tog 13. avgusta 2003. godine kupala na rijeci Bistrici.
Sjećanje na žrtve
Osim članova porodice i mještana, tužnoj godišnjici prisustvovao je i Zoran Bojović, pomoćnik direktora Kancelarije za KiM, koji je istakao da ovakvi zločini ne smiju ostati nekažnjeni i da "ruka pravde" mora stići počinioce ovog gnusnog zločina.
- Već sedamnaest godina se ništa nije pomaklo sa mrtve tačke. Apelovao bih na sve organe da pomognu u istrazi, da se pokrene i usmjeri u nekom pravcu - apelovao je Milisav Dakić, otac ubijenog Panta, tada dvanaestogodišnjeg dječaka.
