Povodom navoda Ðukanovića da neće biti otimana imovina SPC u Crnoj Gori, kao i da će vernici moći da koriste crkvene objekte, advokat SPC kaže da su zakonske odredbe “mnogo daleko od njegovih riječi”.

– Sporne odredbe članova 62-64. govore da će imovina koja nema vlasnika, a koriste je crkve i vjerske zajednice postati držzavna svojina, odnosno da predstavljaju državnu svojinu. Takođe kažu da će za imovinu koja će biti podržavljena, naknadno biti utvrđeno ko će je dalje koristiti – da li će ostati u državnoj svojini ili će se otuđiti – ukazuje Nikolić.

Povorom navoda Ðukanovića, da je do bespravnog otuđivanja imovine došlo u periodu između 1986. i 2000. godine, kada Crna Gora pokusavala da ustanovi svoj katastar i pozivala subjekte da registruju svojinska prava, advokat podsjeća da se i delegacija Crne Gore ranije pred Venecijalnkom komisijom pozivala na iste argumente, ali ona njih nije uopšte htjela da razmatra.

– Venecijanksa komisija je rekla, a to bih i ja rekao, da tema ovog Zakona ne bi trebalo da bude taj aspekt. Postoje odredbe drugih propisa koji se bave prije svega upisom prava svojine – to je Zakon o državnom premjeru i katastru nepokretnosti u Crnoj Gori, a postoje i drugi načini, kako se u svakom konkretnom slučaju može osporavati i pobijati nečiji upis prava svoje – navodi advokat.

On je mišljenja da se ne može jednim zakonom osporavati konkretan upis prava svojine, jer je to prije svega u suprotnosti sa zakonom koji uređuje tu materiju – Zakon o državnom premjeru i katastru nepokretnosti u Crnoj Gori.

– Takođe je u suprotnosti sa pravnim poretkom i nije propisano nikakvim međudržavnim ugovorom, niti Ustavom Crne Gone niti bilo kojim drugim propisom u toj državi – upozorio je Nikolić.

Smatra i da se bez odluke suda nikako ne može utvrditi čija je imovina i da li je stečena na zakonit način.

Za to je, kako je naveo, potreban odgovarajući postupak sa pravom učešća i jedne i druge strane, a Zakonom nije predviđeno učesće druge strane – Srpske pravoslavne crkve (SPC).

Nikolić je kritikovao Crnu Goru što nije propisala odgovarajući postupak kojim bi se utvrđivalo da li je imovina SPC u državnoj svojini ili ne, već je bez ikakvog ucešća crkava i verskih zajednica Zakonom propisala da se vrši podržavljanje imovine SPC – odnosno utvrđuje se da je državna svojina.

Smatra da država Crna Gora nije mogla biti, a nije ni sada vlasnik, crkvene imovine, jer je odredbama crnogorskog Ustava izričito propisano da su crkve i vjerske zajednice odvojene od države.

Zbog toga je sporno i kako je, predlagač ovog Zakona zamišljao da treba uspostaviti takvu situaciju – koja nije u skladu sa Ustavom Crne Gore.

Osvrćući se na navode da je cilj donošenja donošenje ovog Zakona – da se državi vrati imovina koja joj je uzurpirana, advokat napominje da nije istoričar, ali i da se ne slaže sa Ðukanovićevim tumačenjem Ustava Knjaženive Crne Gore.

– Nisam primjetio da u Ustavu Knjaženive Crne Gore bilo bilo gdje stoji odredba prema kojoj je državna imovina – imovina koju korisiti SPC – naveo je Nikolić.

On je napomenuo da u tom Ustavu stoje samo odredbe prema kojima je religija državna, a s obzirom da nema izričitih odredbi o tome, znači da nije u pitanju imovina u državnoj svojini.

Pored toga, kako je naveo, čak i da je to tačno, važno je na koji način je ta imovina ušla u imovinski korupus prava SPC – da li je odlukom držnih organa ili crkvenih vlasti.

Smatra da se radi o odlukama crkvenih vlasti i podsjeća da je odlukom regenta Aleksandra to samo potvrđeno – ujedinjenje u jedinstvenu autokefalnu SPC.

Te odluke je, kako je naveo, trebalo istorijski dobro odmjeriti, ali je problem nastupio još prije usvajanja Zakona.

– Sve informacije i činjenice trebalo dati u raspravu između crkava i vjerskih zajednica. To, eksplicitno, uopšte nije bilo predmet rašprave, jer je ona izostala, posebno u odnosu na SPC – naveo je advokat.