Prije 22 godine na današnji dan Dušan je izašao iz kuće sa novcem u rukama i krenuo u prodavnicu da kupi omiljeni sok. Na putu do tamo presrela su ga dva tinejdžera i pretukla. Dječak se nikada nije vratio kući.

Tu 1997. godinu zauvijek su zapamtili njegovi roditelji, otac koji mu je dao novac za sok i ne sluteći šta će da se desi poslao ga u prodavnicu. Ništa nije ukazivalo na to da slijedi tragedija koja će zauvijek promijeniti život porodice Jovanović.

Malog Dušana dva tinejdžera tukla tu i šutirala čizmama ojačanim metalom sve dok dijete nije prestalo da daje znake života. Sve to odigralo se u jednoj ulici u centru prestonice. Dušan je odbio da im da novac koji su mu tražili i onda je počelo maltretiranje. Dječak je preminuo od povreda vrata, koji je bio slomljen.

Kada je video da se dijete ne vraća kući otac je krenuo da ga potraži i našao ga kako leži sa glavom u neprirodnom položaju i bez znakova života.

"Viknuo sam tada - Ko mi ubi sina. Izašle su komšije, a ja nisam znao šta da radim. Komšinica je pozvala policiju, a onda je došla i moja žena, koja je počela da vrišti", ispričao je davne 1997. godine Dušanov otac za Blic, prisjećajući se šta se desilo te kobne večeri.

Tragična sudbina porodice niej se tu završila. Tri godine nekon Dušanove smrti na svijet je došla Kristina. Njegova majka nikada nije bila ona stara iako su mnogi rekli da ju je rođenje drugog djeteta promijenilo.

"Uvijek je pričala o Dušanu i htjela da bude sa njim za njegov rođendan. Nikada nije pokušala da se ubije kada sam ja bila u kući. Nedjelju dana prije nego je sebi oduzela život primjetili smo da je depresivna. Jednog dana sam došla kući i ja sam bila ta koja ju je prva zatekla", isprčala je Kristina.

Majka se od tuge objesila jer nije mogla da podnese život bez sina. Otac se teško razbolio i zbog bolesti ostao bez obje noge. Sve do smrti, tri godine nakon smrti supruge, o njemu je brinula ćerka koja je mlada ostala i bez drugog roditelja da se bori za bolji život.

"Voljela bih da o Dušanu snime dokumentarni film jer ne želim da se ikada zaboravi šta se desilo mom bratu", dodala je Kristina.

U martu 1998. godine, presudom Okružnog suda u Beogradu, napadači, tada maloljetni Milan Čujić i Ištvan Fendrik, osuđeni su maksimalno, na po deset godina maloljetničkog zatvora, i upućeni na izdržavanje kazne u Kazneno-popravnom zavodu za maloljetnike u Valjevu.

Malog Dušana nema, rana krvari već 22 godine, ali ne smije nikada da se zaboravi. Danas, kada svakodnevno slušamo o vršnjačkom nasilju, moramo da se prisjetimo da ono ne smije da prođe nekažnjeno jer može da dovede do tragedija velikih razmjera.