"Niko nas ne obilazi, niko ništa, nema donacija, nema ništa. Nemaju ljudi struje, vratili se napravili sebi kuće od svog novca, čekaju struju, idu u Livno, žale se Federaciji - ništa", kaže Živko Vukovljak.

Dani prođu a da Živko ne prozbori ni sa kim. Dvije sestre su ostale u Srbiji, a njega je želja vukla da se vrati u Gubin. Nema ni platu ni penziju, a u selu ih kaže ne bi imao gdje ni potrošiti - nema ni prodavnice ni kafane. Ponedeljkom i petkom stiže kombi sa kućnim potrepštinama.

"Živim održavam groblje i ovako kosim oko kuća, ljudi kad dođu plate i od toga. Najviše poljoprivredne mašine, traktori to. Čime biste se onda bavili? Orao bih, što god treba narodu. Ima narod ore, oru žita, krompir, kukuruz. Je li ima neka kultura da bi se isplatilo baviti bilo krompirom ili nečim drugim? Ma bi žitom, bi krompirom, svačim. Da li bi Vam imao ko pomoći u tom? Nema ko, ko će", odgovara na pitanja Vukovljak.

Možda i bude dok se u selo vrati još koja porodica ili Gubinjanin sa neke adrese po bijelom svijetu. Za početak, svi će krov nad glavom za prenoćište imati u parohijskom domu u dvorištu hrama Uspenja presvete Bogorodice.

"Da li imate vjenčanja, krštenja, koliko kuća obilazite? Ovo je jedna od specifičnih parohija, koja sadrži četiri predratne parohije prije su to četiri do pet sveštenika opsluživali, ali sama činjenica da je mali broj povratnika i da su to ljudi u poznim godinama - znamo dok je dvoje u kući da se tu može živjeti, ali kad ostane jedno samo pretežno odlaze u Srbiju odakle je i došao poslije tog izbjeglištva", kaže Predrag Crepulja, paroh livanjski.

Priča Živko da su ljeta u Gubinu najživlja, sjate se mještani sa svih strana. Želja je Živku, da se više njih iz tog jata odlučili na povratak i ostanak na djedovini.