Tekst prenosimo u potpunosti:

"U Bosni i Hercegovini, čini se, paralelno postoje dva svijeta: jedan koji vidimo u medijima i drugi koji živi neki mali obični svijet u svojim dnevnim boravcima, na kaučima uz grah ili pasulj. Jedna BiH živi u suludim napetim prepucavanjima dekadentne političke elite regiona, a druga na Viber (konačno besplatno) poziva prijatelja iz osnovne škole u drugom entitetu, druge nacije i ispriča se kako ne može ni s kim drugim. Kao osobu koja neprestano ukazuje na koheziju koja postoji i koja se može razviti među BH građanima/građankama, često mi spočitavaju da je „realnost nešto drugo“. Ne znam ko živi u realnosti, i ne pretendujem da imam spoznaje o nekoj višoj istini, ali mene prate nevjerovatne priče dobrih BH građana/ki koji čine sve što znaju i umiju da se devedesete nikad ne ponove. Možda nemaju političku svijest izgrađenu da daju glas onima koji proizvode najmanje konflikta, sigurno su pritisnuti neimaštinom i ne znaju dugoročno posmatrati svijet, te odijeliti svoj stres i strah od odluka koje donose. Ipak, u malim gradovima Bosne i Hercegovine žive topli pojedinci/pojedinke koji učine da vas poneki stranac koji eventualno posluša njihov iskreni govor, upita: „Kako je uopšte moguće da je ovdje bio rat?“

U Sokolac sam stigla kao direktorica Karuna Centra za izgradnju mira u okviru projekta STAR (Društvena transformacija i pomirenje), te organizovala projekciju filma Alena Ćosića, uposlenika OSCE-a. Film je dokumentarna priča o tri ratna komandanta (Armije BiH, HVOa i Vojske Republike Srpske) sa područja Maglaja, kako se film i zove: „Maglaj – rat i mir“. To je duboka antiratna priča u kome trojica ljudi istinito svjedoči svoje ratne priče i iskreno se odlučuje u poslijeratnom periodu na put mira, saradnje i oprosta. Još niko ko je pogledao film nije rekao da osjeća da tu ima nešto nepravedno, neistinito, pristrasno, izjednačavajuće. To je samo duboka antiratna poruka koja čini besmislenim ljudska stradanja radi teritorije, etnosa, ideologija ili bilo čega drugog. Čini se nekako da je sve ideale, ma kako plemeniti i krvnički bili, život demantovao i da je običan čovjek poslije surovih ratnih sukoba siromašan, napaćen, traumatuziran i duboko nesretan zbog onog što se događalo.

Bojala sam se prikazati film na Sokocu, donijevši sa sobom mnoštvo predrasuda iz glavnog grada BiH: čekala sam kad će me „surovi Romanijci“ zaskočiti sa osudom i prezirom prema Bošnjacima. Ipak, dočekao me Sokolac – grad mira.

Ustanova za kulturu Sokolac i Udruženje građana Aurora na čelu sa Irenom Šućur i saradnikom Zoranom Savčićem su vrhunski profesionalno organizovali ovu promociju, te mi povjerili moderaciju ove prekrasne večeri.

Nakon završenog filma, svjetlo se upalilo, a ja sam bojažljivo ustala pred publiku i šutila, čekajući prvi komentar. Pored građana/ki Sokoca i novinara, u publici je bio autor filma za koga sam također strahovala, da ne izađe povrijeđen i slomljenog srca. Pogledom sam prelazila preko moje prve saradnice Adele Softić, mog muža – bivšeg borca Armije BiH, mog sedamnestogodišnjeg sina koji je došao kao tehnička podrška, moje kolegice uvažene profesorice Linde Tropp, Amerikanke, koja mislila sam, svakako srećom neće razumjeti ništa, ako padnu neke teške riječi…

Bez da sam progovorila, stariji gospodin iz prvog reda je započeo:

„Najvažnija na svijetu je sloboda. Toliko mi je teško što smo sebi dozvolili rat devedesetih. Protiv koga smo pobogu ratovali? Išao sam na početku, kod tri generala i preklinjao da sačuvamo mir. Nije uspjelo. Kasnije su me rasporedili da budem artiljerac iznad Sarajeva…ja, sa tri djevojčice kod kuće… Nisam mogao, otišao sam u „Sječu“. Nisam mogao ratovati. Ovaj film je tako dobar, treba ga pikazivati u školama, svim mladima, da shvate besmisao rata i da se nikada više ne dogodi.“

Odmah nakon njega za riječ se javio otac Milan, sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Pozvao je na mir i ljubav sve prisutne i govorio o užasima bratoubilačkih ratova. Svaki čovjek je anđeo sa jednim krilom, rekao je, te da ako želimo letjeti, moramo imati Drugog i drugačijeg uz sebe.

Nakon njega, žena iz pretposljednjeg reda zahvalila je autoru na objektivnosti filmu. Rekla je, vidno uzbuđena, da bi mediji trebali da uče od njega. Naglasila je da je govor mržnje poguban i da treba stati u kraj medijima koji proizvode neistinite slike „druge strane“. Bila je to Sarajka koja je u ratu došla u Sokolac, ali su njeni roditelji i ona tokom čitavog rata bili u kontaktu sa svojim prijateljima u Sarajevu.

Svi komentari i diskusije koje je probudio film bile su mirovne, motivirajuće, pozitivne. Autoru je publika čestitala. Razvio se ugodan neformalni razgovor i na kraju mi je samo bilo žao što čitav događaj nije bio snimljen.

„Volio bih da su moji u Maglaju ovo mogli čuti“, rekao je autor.

Voljela bih da je čitava Federacija BiH ovo mogla čuti. Neke druge vijesti, neki drugi gradovi. Na nama je da im damo snagu i priliku da budu saslušani. Naćulimo uši… Mir živi tu, pored nas. Zgrabimo ga srcem i ne predajimo se lako glasovima Zla. Hvala Sokocu, gradu mira i jedva čekam ponovni susret."