Slavenini roditelji primjetili su njenu poteškoću kada je prvi put prohodala, sa njenih 14 mjeseci. Tada su krenule posjete mnogobrojnim specijalistima i konstantno banjsko liječenje. Doktori su roditeljima saopštili da njihova kćerka ima poteškoće, ali da u životu može postići sve, osim da bude balerina, samo ukoliko se sa njom bude adekvatno radilo. 

Od tada, pa do danas, svu potrebnu ljubav i podršku imala je u najbližima i tako prebrodila sve probleme koji su joj u život ušli sa cerebralnom paralizom.

"Podršku roditelja jesam, podršku sestre isto tako. kada sam upisala osnovnu školu imala sam jako dobru podršku svoje učiteljice, koja iako se tada jako malo pričalo o inkluziji, pronalazila jako dobre načine da me uključi, da se ne osjećam zapostavljeno. Čak i onda kada su oni radili neke aktivnosti za koje ja nisam bila sposobna, ona je pronalazila način da ja budem uključena. Recimo kada su spremali manekenstvo, naravno, ja nisam mogla biti manekenka ali sam zato bila voditelj, izasla ispred svih ostalih drugara, najavila ih, bez obzira na svoju poteškoću bila sam centralna ličnost", kaže Slavena Rajić.

Iako je uglavnom nailazila na podršku, bilo je i onih teških trenutaka. Najteži za Slavenu, bio je period puberteta. Suočavala se sa brojnim lošim komentarima svoje generacije, i tada je bilo momenata kada  nije željela da izađe iz kuće i bila je u suzama, ali nikada nije dozvolila da bilo ko od takvih ljudi vidi da je njoj teško. Sve te prepreke, prebrodila je uz svoju kumu, koja joj je, kaže, promijenila poglede na svijet.

"Kada su počele drugarice da nose štikle, moji roditelji naravno nisu htjeli ni da čuju za to, čak ni da pokušam, a pošto smo moja kuma i ja nosile isti broj cipela, obula sam njene stikle i bukvalno danima hodala od kreveta do šporeta uz pomoć nje dok nisam naučila na malim štiklama da se krećem i kada smo došli kod mojih roditelja i pokazali da to mogu, pitali smo samo da li ja sada mogu da dobijem štikle i ostali su bez teksta i rekli kupićemo ti", priča Slavena.

Njen cilj je bio da pokaže da ljudi sa invaliditetom mogu da izađu sa društvenih margina. Da mogu biti jednaki u svim aspektima života sa ljudima koji nemaju problem. To je i dokazala.  Slavena je danas supruga i mama trogodišnje djevojčice Anđele. Završila je i fakultet sa najboljim ocjenama, a trenutno je zaposlena kao psiholog u dječijem vrtiću. U suprugu je pronašla najveću podršku i ljubav svog života.

"Pronašla sam svoju jednu od najvećih podrška u životu. Bez obzira na poteškoću koju imam, prihvatio me onakvu kakva jesam, prihvatio mene kao mene, mene kao ličnost i najteže mi pada kada me pitaju Dobro, ti imas cerebralnu paralizu, imaš muža, a od čega on boluje? Uopšte mi nije jasno zašto mora da boluje od nečega. Ili još gori izraz, šta njemu fali? Ne fali ni meni ništa, osim par centimetara kostiju, ne znam šta da kažem drugo", kaže ona.

Zbog predrasuda, 5 godina čekala je na zaposlenje, a danas je rad sa djecom ispunjava i čini srećnom. Srećna je, kaže, i što je uspjela da se ostvari u ulozi majke i što njena djevojčica nije naslijedila njenu potreškoću. Iako su joj doktori rekli da ne postoji mogućnost nasljedstva, nju je ipak to pitanje mučilo sve vrijeme. Danas joj je najveća želja da svojim radom svom djetetu priušti sve neophodno, da doprinese društvenoj zajednici i ne bude nikome teret.