Miloš kaže da je u stanju od drveta da načine sve što ljudski um može da zamisli, ali ipak najviše radi gusle, ikone, ploske i drvene imitacije lovačkih trofeja. 

"To je ono što ljudi najviše traže i spremni su da plate takvu rukotvorinu. Radim i tambure - zašto da ne ako ima narudžbi, a mogao bih, kada bi bilo kupaca, i violine, gitare... Mogu sve da uradim", ističe za Srnu Miloš Rebić. 

On je rođen u Šadićima kod Vlasenice. Dvadeset godina radio je u Novom Sadu, da bi se, dvije godine pred rat, vratio kući, a potom u ratu biva ranjen, nakon čega ostaje trajni invalid. 

Poslije rata, u Vlasenici je izgradio porodičnu kuću, gdje mu je i majstorska radionica. 

Miloš naglašava da sa posebnim zadovoljstvom radi gusle, iako je rad na ovom narodnom instrumentu veoma zahtjevan i iziskuje vremena. 

"Gusle se pretežno rade od javora. Izrada traje 20, pa čak i do mjesec dana. Takve su, na primjer, gusle sa više figura i likova, poput Svetog Georgija, Njegoša ili Svetog Save. To zahtijeva više truda", objašnjava Rebić. 

Zato što su zahtjevne i rađene sa izuzetnim majstorstvom, gusle su skupe, pa je broj kupaca ograničen na klijentelu sa nešto dubljim džepom. 

Cijena jednih gusala, kaže Rebić, može da dostigne iznos i veći od hiljadu KM. 

"Većinom ih kupuju naši ljudi koji rade u inostranstvu. Kad im kažem cijenu, oni me pitaju - `Što daješ tako jeftino?`. Sa našim ljudima ovdje je nešto drugačija situacija, ali kupaca ima. Mnogo sam svojih radova poklonio, posebno kolegama lovcima, jer sam i sam strastveni lovac", navodi Rebić. 

Miloš ne vjeruje da će imati nasljednika u ovom majstorskom zanatu, jer sinovi nisu zainteresovani za duborez. 

"Kada sam ja počinjao, nisam imao od koga da vidim kako se ovo radi, a oni imaju. Šteta je da se ovo ne prenese dalje", žali se Miloš. 

Danas ovaj šezdesettrogodišnji penzioner iz Vlasenice vrijeme provodi na imanju u Šadićima. 

Tamo su mu roditeljska kuća, voćnjak i pčelinjak, koje redovno održava.