Zgarište, pustoš, tuga,... Građeno vijekovima, srušeno u jednom danu, to je ono što je dočekalo Miščeviće iz Medenog polja nadomak Bosanskog Petrovca kada su se poslije rata vratili na svoje ognjište.
Brojne prepreke i težak život prate Srbe povratnike. Naseljavanje migranata u njihovom kraju bi bila kap koja bi prelila čašu, pričaju nam oni. Drago se pun sjete prisjeća odrastanja u svojoj rodnoj grudi. Kaže, ako bi migrante doveli ovdje, ne bi im preostalo ništa drugo, nego ponovo pakovati kofere.
“Rođen tu i, Boga mi, dobro sazrio u ovom Medenom polju, s tim da sam malo bio odsutan ovih nekoliko godina koje su se desile u prethodnom periodu. Sada za sada sam se ovdje nastanio, vratio i mislim da nam sada nije loše.” “Sada smo nešto to obnovili, ali se sada neka druga igra igra. Da li je to igra, da li je to stvarnost, ja stvarno ne znam, a ako bude istinita, mislim da bi bilo puno bolje da se nismo vraćali i da nećemo moći opstati tu gdje smo sada", priča Drago Miščević.
Vratiti se poslije rata u ruševinu i započeti novi život, nije bilo lako. Da ne bi pali u ruke neprijatelja koji su imali samo jedan cilj, njihovu smrt, ostavili su sve što su imali. Sa suzama u očima, Ljubica nam priča o tom kobnom danu. Dvoje male djece u naručju, pravac u nepoznato, a u mislima jedno, sačuvati žive glave.
“Ostavili smo 140 komada ovce, 10 krava, dvoje konja, svinje, kokoši, 100 dunuma zemlje, sve uvezli u kuću, krompir, sve živo, sve ostavili. Kiša pada, struje nema, put pod noge i samo spašavaj glavu, ništa drugo. Spašavaj djecu i ništa drugo", kaže Ljubica.
Uz donacije su uspjeli izgraditi osnovno. Poslije su sami, dio po dio. Do danas se nisu oporavili, i dalje grade. Ipak, pričaju, sve će se nadomjestiti, najvažnije je da su sačuvali porodicu.
