Praznuje se uvijek u četvrtak, 40 dana poslije Vaskrsa, a deset dana prije Duhova.

U narodu je praznik Vaznesenja Gospodnjeg poznatiji kao Spasovdan, a koliki mu je značaj oduvijek narod davao vidi se po tome što je najveći istorijsko-pravni dokument srpske srednjovjekovne države, čuveni Dušanov zakonik, obnarodovan na Spasovdan 1349, a dopunjen takođe na Spasovdan 1354. godine.

Osim kao stočarski i ratarski praznik, slavi se i kao Krsna slava ali i zavjetina za čitavo selo.

Ne rade se danas teški poslovi, u znak poštovanja prema velikom prazniku koji, prema vjerovanju, može da spasi kuću od nevolje, a djecu od bolesti.  

Od kada je despot Stefan Lazarević 1403. godine ustoličio Beograd kao prestonicu, u čast obnove i napretka, Grad je kao svoju krsnu slavu uzeo Vaznesenje Gospodnje - Spasovdan.

Ova slava simbolično ukazuje na stalno uzdizanje - vaznesenje grada iz pepela i neuništivu nadu i vjeru u budućnost izražavajući duševnu i moralnu snagu naroda prekaljenog u slavnoj prošlosti.

Današnju formu postojećeg slavskog obreda uobličio je 1862. godine mitropolit beogradski Mihailo Jovanović, tada i poglavar Crkve Kneževine Srbije, na čiji je predlog, upućen knezu Mihailu Obrenoviću, 1863. godine i sagrađena Vaznesenjska crkva.

Ova crkva uspjela je da sačuva originalni barjak Uprave grada.