"Ni 25 godina nakon granatiranja sarajevske pijace Markale, događaj od 5. februara 1994. godine kada je ubijeno 68, a ranjeno 144 ljudi, koji predstavlja stravičnu sliku ratnih zbivanja 90-tih godina u BiH, još nije stavljena tačka. Kako vrijeme prolazi, sve više je razloga da Srbi u dosadašnje nalaze i presude sumnjaju", rekla je Majkićeva Srni. 

Ona je podsjetila da je Haški tribunal za masakre na pijaci Markale, jedan na današnji dan 1994. godine, a drugi 28. avgusta 1995. godine, označio Vojsku Republike Srpske /VRS/. 

Majkićeva napominje da je Haški tribunal osudio generala Ratka Mladića, iako nema dokaza da je Vojska Srpske ispalila granate koji su pogodili Markale. 

"U prilog tome govori izjava izaslanika generalnog sekretara UN za Balkan, Jasušija Akašija, koji je potvrdio da nema dokaza da je granata koja je pogodila pijacu Markale došla sa položaja Vojske Republike Srpske. Istu tvrdnju izrekao je i tadašnji komandant Unprofora Majkl Rouz", istakla je ona. 

Majkićeva je napomenula da u borbi za istinu i pravdu o ratu na prostorima bivše Jugoslavije, Srbi imaju odgovornost i obavezu da istraju na dokazivanju pune istine o proteklim događajima, naročito nakon nekih svjedočenja koja su potvrdila da su napadi na pijacu Markale planski izvedeni od tzv. Armije BiH, po naređenju Alije Izetbegovića, kako bi izazvale NATO bombardovanje Republike Srpske. 

"O tome postoji više svjedoka. Zaštićeni svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću rekao je da je čuo kako je Alija Izetbegović, sa najbližim saradnicima, isplanirao masakr na Markalama. Bio je to treći svjedok na tom suđenju, koji je izjavio da su ovaj gnusni zločin organizovale muslimanske snage da bi dobile pomoć NATO-a", podsjetila je ona. 

Majkićeva ukazuje da je poznat slučaj iz haške sudnice, u procesu protiv generala Ratka Mladića, kada je zaštićeni svjedok ispričao kako je Alija Izetbegović 1994. godine sa tadašnjim vjerskim poglavarom Mustafom Cerićem, razgovarao o granatiranju Markala, da bi se nekoliko dana kasnije dogodio taj masakr. 

"Jedan danski oficir proglašen je nepoželjnim u Sarajavu jer je otišao u štab tzv. Armijnj BiH i tražio od muslimana da prestanu da granatiraju vlastiti narod", istakla je Majkićeva. 

Prema njenim riječima, i general Vojske Republike Srpske Stanislav Galić, na osnovu haške presude, služi doživotnu kaznu zbog granatiranja Markala, iako ni nakon 25 godina nije jasno ko je za to odgovoran. 

"Svijet je osudio Srbe bez dokaza, iako su mnogi tvrdili da je masakr namješten. Dodatnu sumnju u ovaj događaj izazvale su i neke TV ekipe koje su bile prisutne na pijaci i koje su započele snimanje nakon nekoliko sekundi od eksplozije granate", istakla je Majkićeva. 

Haški sud je, ocjenjuje ona, bio politički sud koji je pristrasno i navijački donosio presude i na taj način štitio i muslimanske lidere i međunarodnu zajednicu duboko involviranu u neposredna ratna zbivanja. 

"Kažu da je vrijeme najbolji svjedok, ali ono ne može presuditi ako se uništavaju materijalni dokazi tamo gdje bi trebali da se čuvaju, u Sekretarijatu Tribunala", istakla je ona. 

Majkićeva je rekla da su baš u vrijeme kada su trebali da posluže za odbranu i obaranje teze o srpskoj krivici za događaje na pijaci Markale, polomljeni stabilizatori na repovima projektila, čime su ovi dokazi trajno oštećeni i izgubili karakter dokaza. 

"Ma koliko je ponekad put do pravde težak i mukotrpan, Srbi nikada ne smiju odustati od toga da do pune istine o događajima na pijaci Markale ne dođu. Čini se da nam ovog puta vrijeme i ljudi koji više ne mogu ćutati, idu u prilog", zaključila je Majkićeva. 

Na sarajevskoj pijaci Markale 5. februara 1994. godine poginulo je 68 ljudi od eksplozije navodno samo jedne minobacačke granate, za šta su optuženi Srbi da bi, kako se pokazalo, bilo izdejstvovano povlačenje teškog naoružanja oko Sarajeva. 

Srpska strana je negirala krivicu, tvrdeći da je tragediju inscenirala vlada u Sarajevu pod kontrolom lidera Stranke demokratske akcije Alije Izetbegovića. 

Nikada nije provedena nezavisna istraga o tom napadu, kao ni poslije eksplozije gotovo na istom mjestu krajem avgusta 1995. godine, koja je poslužila kao pokriće za masovne napade avijacije NATO-a na Republiku Srpsku.