Stručnjak za bezbjednost

Galijašević: Кome treba ovakva BiH?

19:01, 28.01.2019.
Thumbnail
Stručnjak za bezbjednost Dževad Galijašević napisao je autorski tekst po pitanju dešavanja u BiH.

Tekst Galijaševića prenosimo u potpunosti:

"Harizmatični predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik stupio je na dužnost; člana Predsjedništva BiH iz reda Srpskog naroda i dolazeći u Sarajevu, najavio neophodnu, ali gotovo nemoguću misiju uspostavljanja novih partnerskih odnosa između Srba i Bošnjaka, koji bi ovaj put bili zasnovani na međusobnom povjerenju i saradnji.

Кao da je želio poručiti šta čeka Dodika u Sarajevu – Bakir Izetbegović je poručio, na dvadeset i šestoj godišnjici Sedme muslimanske brigade u Zenici 17.11.2018. „Bosna i Hercegovina mora da se naoružava…“, stojeći pored ratnog komandanta te jedinice pukovnika Amira Кubure inače osuđenog pravosnažnom presudom u Haškom tribunalu, u zajedničkom predmetu sa Načelnikom generalštaba generalom Enverom Hadžihasanovićem zbog ratnih zločina počinjenih prema Hrvatima i Srbima u Zenici.

Sa druge strane odgovor Milorada Dodika bio je: MORAMO RADITI, praviti fabrike, puteve bolnice, škole i fakultete…ali… da biste radili morate uvjeriti „sarajevsku političku čaršiju“ da im se politika koju su formulisali Mladi muslimani i koja svoje izvorište ima u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića, prosto rečeno, više ne isplati.

I da treba raditi i raditi… da bi BiH postala makar malo bolje mjesto za život nego što je bila pod upravom polu-vehabijske i polu-osmanske „dinastije Izetbegović“.

“Ni jedan častan čovjek ne može ostati nenaoružan,” nedavno je Izetbegović rekao u Goraždu kao da jezikom sile odgovara na apel da se radi.. Razlog za ovu militarizaciju jeste da obezbjedi da “jednog dana, čitava Bosna bude oslobođena”…

ALI I DA REPUBLIКA SRPSКA, PRIJE SVEGA I POSLIJE SVEGA, BUDE PREIMENOVANA, OBESMIŠLJENA I POTPUNO UКINUTA. ŠTA JE NOVO OVIM PRISTUPIMA BAКIRA IZETBEGOVIĆA I ŠTA PREDSTAVLJA IZNENAĐENJE?

Ništa novo, osim osim što se upravo na tom mjestu uočava pravi problem: javnost i sve institucije u Sarajevu, prosto su otrovani mlado-muslimanskom ideologijom i praksom, koja definiše neprekidni rat do ostvarenja svih političkih i vjerskih ciljeva. 

Tačnije: štetočine pod imenom „Mladih muslimana“, gurnuli su Bošnjake u krvavi rat protiv srodnih naroda i zatrovali ih vjerskom mržnjom. U ranim počecima njihovog političkog djelovanja, a posebno u poslijeratnoj vladavini, nisu uspjeli puno učiniti, izostao je minimalan, ali važan napor, u kulturološkom i odgojnom pročišćenju naroda. U mnogim slučajevima, njihova kvazi islamska misao je pogriješila ili nije uspjela procijeniti šta su prioriteti; ne uspjevajući osigurati ni ono što je neophodno. Na kraju je to moralo imati najgore posljedice koje će iscrpljivati snagu društva, iskrivljivati njegova gledanja, a u nasljedstvo mu ostaviti mržnju, ekstremizam, rascjepkanost, smutnje i devijacije u organizacionom ustrojstvu..

To je dovelo do slabljenja ideološke i misaone snage zajednice, do gubljenja idejnog programskog okvira koji bi muslimanima Bosne i Hercegovine potvrdio osobenost i specifičnost te davao sposobnost obnove i korekcije pravca kretanja društva i države gradeći pretpostavke za makar minimalna organizaciona poboljšanja.

Žalosno je da renesansu muslimanske zajednice u BiH, svo vrijeme, otežava to što većina sarajevskih vladajućih krugova i onih koji imaju uticaja, svoje ideje i poglede na zajednicu, njegov identitet i istoriju, crpi iz viđenja kolonizatorskog Zapada, Vehabijske Saudijske Arabije, Osmanske Turske: njihove nauke i literature.

Samo zato, Bosna i Hercegovina je još uvijek, nestabilna i konfliktom bremenita društvena i politička zajednica; sredina u kojoj narodi ili građani, po mišljenju stranaca, nisu dosegli dovoljnu zrelost, da bi mogli samostalno rješavati svoje ključne probleme. U takvom kontekstu, prva ideja koja se neposredno javlja jeste ideja o oktroisanom, vanjskom posredniku; upravitelju, koji bi stvari trebao držati pod kontrolom. Ideja o „četvrtoj“, neemotivnoj i nepristranoj strani dovoljno mudroj donijeti kompromisne odluke i dovoljno snažnoj da te odluke po potrebi nametne. Iz ovog ugla formulisana je i razvilo se kao posljedica odsustvo dogovora među političkim subjektima koji predstavljaju narode i građane…

U biti Bosna i Hercegovina nije država nego protektorat čiju prividnu koheziju i konstantne sukobe kontroliše i produkuje tzv. međunarodna zajednica, tačnije nekoliko moćnih zapadnih zemalja a prije svega; Velika Britanija i Sjedinjene američke države. Ta kvazi država egzistira puno više u paralelnim centrima moći, organizovanom kriminalu i terorizmu, nego kroz vlastito ustavno uređenje i institucije.

Centar za nemilosrdno upravljanje zemljom je još uvijek u Sarajevu, koje je već više od dvije decenije jednonacionalno, šovinističko i prividno bošnjačko a u stvarnosti islamističko i Bakirovo. U njemu su ugroženi uglavnom Bošnjaci jer Srbi i Hrvati su davno, ili pobijeni ili protjerani. Njihova imovina je uglavnom opljačkana.

Bošnjaci u Sarajevu nisu niti mogu biti, svjesna nacionalna i vjerska zajednica jer nisu slobodni. Oni jesu i mogu da nastave biti uplašeni pred mrtvim vođom koga su sami stvorili u krvi svoje djece i bogatstvu svojih predaka; mogu biti lojalni i poslušni njegovom sinu. Da budu stado to je njihov izbor koji, već neko vrijeme, ne prihvataju ni u Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici, Travniku, a pogotovo to ne žele u Banjaluci. Sarajlije znaju da nije moguće biti musliman ako nisi slobodan – da muslimani ne mogu živjeti kao pokoreni i uplašeni primitivci ili kao „vjersko roblje“ glumiti grotesknu žrtvu pred svjetom, voditi izmišljene ratove i boriti se za „pravdu“ i „slobodu“ a kukavički ispunjavati sve naloge iz nekoliko ambasada i iz lude glave svoga Bakira.

Gomila poltrona, sitnih lopova i kvazi intelektualaca, lažnih opozicionara sa crvenom bandom na čelu, horski, tačnije kao stado, odalo se blejanju u ritmu Bakirove priče pokušavajući blejanjem prikriti sramni položaj i odsustvo vlastitih stremljenja i ideja.

U Sarajevu to nazivaju patriotizmom i podižu na pijedestal žrtvovanja za državu. A država je čas „SDA“, čas Begova džamija“ ili sećija u Кonaku na kojoj sjedi sin najvećeg zločinca bošnjačkog naroda, tvorca ideje islamske vlasti i islamskog društva na Zapadnom Balkanu. Šta političko, ono islamističko i kvazi komunističko Sarajevo uopšte zna o državi?! Nekad je za njih Partija bila isto što i država danas je država Bakir, sin suverena, prvog predsjednika i neosuđenog ratnog zločinca koji je čitav bošnjački narod ugurao u radikalnu kompoziciju kojom upravlja Muslimansko bratstvo i koja će, prije ili kasnije, odvesti muslimane u obećanu Evropu. Iako ide obilaznim putem preko: Avganistana, Iraka, Sirije možda stigne već sutra. Naravno: malo sutra, piše Galijašević.

(Srpskistav)