Mauricio Monte, italijanski pisac, oglasio se nakon trijumfa ženske odbojkaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u oktobru 2018. godine.       

Njegove riječi i sada su posebno aktuelne, jer teško da je neko mogao bolje da opiše pobjedu srpskih odbojkašica i generalno svaki trijumf srpskih sportista u svijetu.       

Sve isto može da se ponovi i sada, nakon nevjerovatnog trijumfa srpskih odbojkašica u finalu Evropskog prvenstva, gdje su u paklenoj atmosferi u Ankari savladale domaćina Tursku sa 3:2.

Monte je napisao u svom maniru čestitku zlatnim odbojkašicama Srbije, koja djeluje kao poema, a naslov je "Srbija je pobijedila".     

Prenosimo njegove riječi u cjelosti:    

Srbija je pobijedila, zemlja koja je otprilike četiri puta manja od Italije.     

Srbija je pobijedila, a ima samo osam miliona stanovnika (mnogo manje od Lombardije).

Srbija je pobijedila, zemlja sa nižim BDP-om nego siromašna južna Italija.

Srbija je pobijedila, ta „mala, prljava i loša“ Srbija.

Srbija je pobijedila, taj „ološ narod“ koji nikada ne saginje glavu.

Srbija je pobijedila, bez velikih banaka i osiguranja.

Srbija je pobijedila, ona kojoj ne znate ni geografski položaj.

Srbija je pobijedila, baš ona „ultranacionalistička i ratoborna“.

Srbija je pobijedila, iako još sakuplja krhotine rata koji se nikada nije ni završio.

Srbija je pobijedila, a vaši omiljeni novinari objavljuju plačljive članke o pobijeđenima, ali bez ikakvih pohvala pobjednicima.

Srbija je pobijedila, čak i za vas koji ne znate Ivu Andrića.

Srbija je pobijedila, ona ista koji je pre mjesec dana pobijedila i vašu mušku ekipu.

Srbija je pobijedila, ona koja nije za vas „ciganska“ nacija samo kada vašim timovima daje svoje najbolje sportiste.      

Srbija je pobijedila igrajući loše, jer da je igrala kao što zna igrati, vaša iluzija bi mnogo kraće trajala.

Srbija je pobijedila, za svoje sinove koji su devedesetih prizivali „mir“, a vi ste bili gluvi.

Srbija je pobijedila, ona koja je kopala po ruševinama i zakopavala leševe dok ste gledali televizijske dnevnike u kojima su u nju upirali prstom.

Srbija je pobijedila, ona čiju ste decu, koja su bježala od rata, prihvatali samo zato što vam je bila potrebna radna snaga.

Srbija je pobijedila, suviše praznih džepova da bi zaslužila vašu pažnju.

Srbija je pobijedila, ona Srbija Novaka Đokovića.

Srbija je pobijedila, ona koja ne kaže „razumem, gospodine“ pred diktatima Zapada.

Srbija je pobijedila, za svoju univerzitetski obrazovanu djecu koja su čekala, devedesetih godina, po tri sata u redu da bi imala priliku da kažu telefonom „mama … dobro sam“.

Srbija je pobijedila, ona čije su se novčanice od večeri do jutra pretvarale u bezvrijedni papir.

Srbija je pobijedila, ona Srbija beogradskih dječaka koji su, kada čuju sirenu, bježali kući u nadi da bomba neće pasti na njihovu zgradu.

Srbija je pobijedila za tebe, koji ne propuštaš priliku da kažeš „svi su oni ultranacionalisti“, a onda se ljutiš kada u inostranstvu povezuju Italiju s mafijom i mandolinom.

Srbija je pobijedila i za vas koji mislite da vojnička ruka generala Mladića predstavlja cijeli narod, a da Musolinijeva ruka … nije takva.

Srbija je pobijedila, ona koja spaja ručak s večerom.

Srbija je pobijedila, optužena da bira ultranacionalističke političare od strane onih koji primjećuju da u njihovom nacionalnom timu igraju crne devojke, čime izražavaju svoj rasizam.

Srbija je pobijedila, ona koja neće da trampi sebe za počasti.

Srbija je pobijedila, a vi preuveličavate srebrnu medalju italijanskih mladih i zaslužnih devojaka.

Srbija je pobijedila, ali, kao i obično, vi to niste primijetili.

(telegraf)