Momak britansko-američkog porijekla je rođen 1983. godine, a u najjačoj ligi na svetu je igrao od sezone 2004/2005 pa sve do sezone 2014/2015 i tokom onih najboljih u Čikagu prebacivao po 20 poena u prosjeku.

Sve to je prestalo onog momenta kada je po posljednji put izašao iz trening hale Medžika na Floridi. Tada su krenuli psihički problemi.

- Živio sam u Harlemu. Izgubio sam svoju karijeru, identitet, porodicu i skoro sve istovremeno. Bio sam manično depresivan. Nisam jeo. Nisam spavao, a kada to kažem, riječ je o potpuno novom stepenu nesanice. Svake noći bih se budio u isto vrijeme, kao sat. A onda bi demoni izašli napolje. Kada ste budni noću, a tiho je onda ste sami sa svojim najdubljim mislima i tada tama počinje da vam preuzima psihu - počinje Gordon priču za Players' Tribune.

Tu tamu opisuje kao crni plašt koji ga je gušio i to ne samo fizički, nego duševno.

- U tom trenutku se već nisam osjećao živim. Osjećao sam se kao dio podzemlja, iskreno. Sjećam se jedne noći kako sam kulirao sa svojim Felipeom i bili smo kod mosta Vilijamsburg kad sam mu rekao: Bez šale, mislim da sam mrtav. NE, stvarno, ovo nemoguće da je pravi život. Mora da je neko čistilište, ili tako neko s*anje. Kao da sam mrtav, ali i dalje prolazim kroz neke pokrete. Mrtav čovjek koji hoda - priča Gordon.

Sve o čemu je tada razmišljao bio je bijeg. Bijeg u samoubistvo koje bi ga spasilo psihičkih problema.

- Postanete kao životinja, instinktivni. Bježi, bježi, bježi, bježi... Uzeo sam jedan od onih teških vijača, gumenih i vezao sam je oko vrata. Uzeo sam stolicu i objesio se. Bijeg, toliko je jednostavno. Tek što sam pomislio kako će mi  krvni sudovi u glavi eksplodirati, tada me je pogodilo, pravo niotkuda, kao nikada prije. Hej BG (Ben Gordon), stvarno namjeravaš da umreš, ali ne želiš ti zapravo da umreš, ni da se ubiješ. Hoćeš da ubiješ svoj strah, hoćeš da živiš. Hoćeš da živiš, glupi dr*adžijo. Spasi se. Sačekaj, stani - svjedoči Gordon.

Onda je shvatio i šta mu je donijelo problem. Tokom karijere je opsesija dobra stvar jer kanališete energiju kroz košarku. I dok tvrdi da je spolja bio "poker fejs", Gordon tvrdi da je iznutra tinjala gomila različitih misli.

- Četvrta četvrtina, skupimo se ukrug i meni lice beziražajno. Onaj ko gleda sa strane može da pomisli: je li ovaj tip glup ili se dosađuje? A unutar moje glave vatra! Mislim o tome kako uzimam loptu, podižem se na šut i ona ulazi čisto, mekano, bum, pravo u metu. Svaki put, svaki šut. Ubijam te. Nježni Ben, tihi Ben. Ubijam te. Zato kažem, kada 30 i nešto godina živite sa tim mentalitetom, onda odjednom na kraju karijere dobijate minute, skuplja vam se ljutnja, bol, strah...