"Možemo slobodno reći da je počeo stvarni kraj 20. vijeka. Danas je napustio najveći fudbaler. Nema utjehe, ali ipak postoji magija koja ostaje kao trag u kojoj prepoznajemo veličinu same igre koja opet bez takvih kao što je bio Dijego ne bi bila nikada kao što je danas. Niti bi bila ona koja nas uzbuđuje. Dijego je živio 3 života odjednom, i sva tri su se objedinila u njegovoj igri. To nije bila obična igra, to je bio ples njegovih predaka umiješan u savremeni adrenalin i prašinu novog svijeta

Gdje god se našao donosio je titule. I nikada nije bilo da fudbaler sem što je pikao loptu, imao i svoj stav i vrlo često se stavljao u odbranu obespravljenih i onih koji su činili dio tog njegovog nezaboravnog djetinjstva iz kojeg je potekao, a to je bila najteža moguća sirotinja.

Ono što će teško da se obnovi u istoriji te igre jeste individualnost koja je kao što nas je u običnom životu dovela da se pitamo čemu i ovo slobode što imamo, on će ostati kao jedan tip koji je u životu radio samo ono što je želio. Utoliko je bio slobodan da stane iza Kastra, da predribla sedam engleskih igrača i da se osveti za Maldive i za englesko osvajanje tog dijela Argentine.

Kada se pojavio u Napulju, kao da se sam Bog spustio s neba i tako su se ljudi osjećali i tako su ga i pozdravljali. Možemo zaključiti da je fudbal ostao da se igra, ali da nikada više nećemo imati takvu individuu. Tako neuhvatljivog borca koji na nesreću povremeno nije imao snage da se izbori sa svim izazovima, pa sam često mislio da je najbolje bilo da čitav život provede na fudbalskom terenu, tako da ga ti izazovi ne bi uvlačili u jame iz kojih se vadio i koje su bile personifikovane kokainom i drugom.

Međutim, srećna je okolnost što je taj posljednji dio života proveo i dalje u svom karnevalskom stilu, ali ostavio trag najvoljenijeg fudbalera na svijetu."