Jedno od njih je bilo o tome da li je imao nekada toliko veliku krizu da je sumnjao u sebe.

- Jedan od najtežih momenata je bila povreda lakta koja je krenula krajem 2016. godine. Pauzirao sam šest mjeseci. Nisam odradio operaciju, pa sam to uradio kasnije. Bilo potrebno vrijeme da se pokreti usklade. Morao sam da pravim nove pokrete kod servisa. Momenti gdje sam stvarno doživljavao preobražaj iznutra. Morao sam da posložim stvari u sebi da bih mogao da se vratim igri. Pritisak veliki. Pauza. Nije se sredilo bez operacije, pasam morao na operaciju - počeo je priču Đoković.

- Kobi mi je tada najviše pomogao. Podijelio je sa mnom njegova iskustva koja sam mogao da iskoristim kako bih sebi pomogao.On je u posljednjih par godina kuburio sa povredama, razmišljao je o penziji. Hronološki je podijelio sve šta se događalo i objasnio mi šta je uradio na psihičkom planu. Objasnio mi je kako je potrebno da se nađe balans između privatnog i profesionalnog. On je dio kolektivnog sporta, morao je da se prilagodi i timu, da razmišlja o ostalim igračima. Nažalost, stradao je u helikopterskoj nesreći - zastao je Novak, pa nastavio:

- Njegovo zavještanje će živjeti. Pogledajte koliko ljudi ga slavi. Uticaj koji ima prevazilazi sve trofeje. Može da se raspravlja ko je veći igrač Džordan, Kobi, Džabar ili neko drugi iz svijeta košarke. Međutim, Kobi je uticao toliko na sportiste, dao svima krila da prevaziđu prepreke. Širio je tu harizmu i po meni je to bila najveća stvar.

Otkrio je i jedan zanimljiv detalj borbe u presudnim trenucima. Šta je to što radi da bi ostao na pravom putu.

- Disanje, vizuelizacija i vjera u sebe. Stvaranje tih slika u glavi. Koristim tehnike mentalnog osnaživanja u sebe. Vjerujem u Boga, u višu silu. Da vam to da snagu i kada djeluje da je nešto nerealno da se ostvari. Možda je teško objašnjivo, ali je realno. Vjerujem da nas anđeli čuvari nadgledaju i da je Bog sa nama kada radimo sve kako treba i kada vjerujemo u prave vrijednosti - zaključio je Đoković.