"Ostala sam željna Novaka"

Dijana Đoković otvorila dušu: Bože, ja sam ovo dijete rodila za narod, a najmanje za sebe!

20:03, 16.09.2019.
Izvor: Blic
Ostala sam željna Novaka. Jako sam ponosna na njega i želim mu samo da bude živ, zdrav i srećan – kaže Dijana Đoković, majka najboljeg tenisera svijeta.

Dužnost roditelja je da ne smatraju djecu za isključivo svoju svojinu, već da ih vaspitavaju malo za sebe, a dosta za društvo. Novak Đoković je, bez pretjerivanja, član gotovo svake porodice u Srbiji. Zbog njegovih mečeva se ustaje rano, liježe kasno, prave pauze na poslu, slavi, tuguje. Zbog njega su Srbi počeli da se razumiju u tenis.

A kada obični ljudi reaguju burno kako na pobjede tako i na poraze, ne smijemo ni da zamislimo kako je Noletov put do uspjeha popločan ne uvijek ružama već i trnjem preživljavala žena koja ga je rodila. Redovi koji će uslijediti govore o porodici, ljubavi, odricanju, podršci, pobjedama i porazima. I ispričala ih je Dijana Đoković.

Tiha i mirna. U sijenci onoga kojem je podarila život.

– Ja sam najponosnija majka na svijetu. Ali ne samo Novaka već i Marka i Đorđa. Ne odvajam ih, iako je Nole najuspješniji. To su moja tri dragulja. Jako sam ponosna na sve što je uradio u karijeri, ali sam prije svega ponosna na to što je postao dobar čovjek. On je dobar je otac, sin, muž. Mislim da sve što radi, ne bi mogao bolje – počinje priču za Blic Dijana Đoković.

Vraća film. Na dan Noletovog rođenja.

– Odmah sam znala da je poseban. Kada se rodio, toliko je vikao, kao magare neko, da sam odmah znala da je moj. Izgledao je oduvijek stariji nego njegovi vršnjaci. Na rođenju je izgledao kao beba od tri mjeseca. Imao je izrazite crte lica i kosu, znala sam da je poseban. I moj…

Đoković potiče iz patrijarhalne porodice u kojoj su uvijek roditelji zajednički odlučivali o djeci. Na pitanje ko je bio stroži, ona ili Srđan, Dijana se nasmijala.

– Oboje. Nekada on, nekada ja. Uvijek smo od djece tražili prije svega da budu uspješni, dobri, lijepo vaspitani, kulturni, da umiju da se jave na ulici. Psovanje nije dolazilo u obzir. Zaista smo u vaspitanju bili stroži i mislim da nismo pogriješili. Današnja djeca nisu takva. Slušam roditelje koji kažu kako njihovo dijete odlučuje samo. Ma kako možeš da dopustiš da dijete od četiri, pet, deset ili petnaest godina samo odlučuje? Kada odraste, postane punoljetno i kada ode od tvoje kuće, može, ali dok je pod mojom kapom, odlučujem ja.

Roditelji moraju da osluškuju potrebe djeteta, da ga usmjeravaju. Tako su Dijana i Srđan maksimalno bili posvećeni Novaku i pružili mu sve. Ali…

– Imali smo veliko povjerenje u njega. Jelena Genčić nam je prva rekla da takav talenat nije vidjela još od Monike Seleš. Ali moj suprug je htio da čuje još neka mišljenja. I sva su bila ista – svi su rekli da je Nole nevjerovatan talenat za tenis. Bilo mi je nerealno da može da bude broj jedan, ali kada je u juniorskoj konkurenciji počeo da osvaja turnire, pomislila sam da je moguće.

Period prvog rastanka sa Noletom i dan-danas Dijani izmami suze u očima.

– Kada je Novak napunio 12 godina, Jelena Genčić nam je rekla da ona više ne može da ga trenira. Da ju je prerastao. Sa 13 godina smo morali negdje da ga pošaljemo. Najprije su nam govorili da ga vodimo u Ameriku, ali mi smo mislili: „Gdje ćeš tamo preko bare? Nema šanse, daleko je! Mali je!” Sva sreća pa je otišao kod Nikole Pilića u Njemačku. Mada i to je bilo teško, jer nismo imali pare, vize. Bile su sankcije. Nisam ga vidjela dva ili tri mjeseca kada je prvi put otišao. Činilo mi se kao da je neko dio mene otkinuo – priča sa suzama u očima i zastaje kako se ne bi potpuno rasplakala: – Poslije se navikneš da on putuje, odlazi, a da ga majka dočekuje kod kuće! Imala sam Marka i Đoleta pa sam pazila na njih. Onda je otišao Marko pa Đole i na kraju smo ostali muž, pas i ja. Drago mi je što su njih trojica vezana i što se ta veza održala i danas.

A majka kao majka. Vezana je za svog prvenca.

– Čujemo se, naravno, ali ne onako kao nekada. Prije neki dan sam ga zvala jer me je interesovalo da čujem kakvo je stanje sa povredom i kako se osjeća. Čuli smo se i dok je bio u Americi. Vidjela sam i ja kao i svi ostali preko televizije da se povrijedio. Nadam se da će da prođe to malo bezbolnije. Bio je u naletu, nije mu ovo trebalo. Ali… Zadesi te tako nešto kad se najmanje nadaš.

Dijana ističe da mnogo stvari uči od sina, ali kroz priču, sjetila se jednog razgovora koji su vodili sa 11-godišnjim Novakom.

– Sa 11 godina se dvoumio da li da nastavi da se bavi tenisom ili ne. Razgovarali smo i na kraju on, onako samouvjereno, kaže da hoće da nastavi da trenira. Mi smo mu rekli da ćemo biti uz njega i da ćemo mu pružiti sve što možemo. Tako je bilo. Ali klackalica je tada bila. Imao je probleme u školi – istakla je.

A onda je ispričala priču poslije koje smo postali svjesni koliko su ona i Srđan kao roditelji bili hrabri.

– U školi nisu razumjeli koliki je on talenat. On je od petog razreda išao vanredno u školu. I kada smo ga upisali u Sportsku gimnaziju, oni su nam rekli da ćemo da ga upropastimo, da će ostati neuk i nepismen. Govorila sam im da ne brinu i da se to neće desiti, kao što i vidimo da nije, ali samo je trebalo da mu pomognu da završi. Bio je dva dana samo u školi, ostalo vrijeme je provodio na turnirima. I dođe polugodište, zovu me iz škole i kažu mi da moram da dođem na disciplinsku komisiju. Ponesem isječke iz novina da pokažem šta je sve osvojio, gdje je bio, šta je radio. Tako smo se isposvađali tamo, izašla sam razočarana i bijesna jer nisu imali razumijevanja.

Suze koje su u jednom trenutku prijetile da prekinu intervju, polako se povlače pa Dijana sve glasnije nastavlja da govori:

– Ja im kažem: „Da li vi razumijete da ako on sada sjedne u tu vašu drvenu klupu, od njega neće biti ništa! Dajte da polaže vanredno kao i do sada!” Nisu htjeli. I na kraju mi dobijemo ispisnicu. Predlagali smo im i da ispite polaže preko interneta, ali nisu htjeli ni da čuju. Kada su mi dali ispisnicu, kazala sam im: „Molim vas, nemojte nikome da kažete da ste vi Sportska gimnazija, vi niste ni S od Sportske gimnazije! Ta škola je osmišljena za one koji se profesionalno bave sportom, ne rekreativno!” Nakon toga smo ga upisali u drugu školu. I eto…

I nije bila samo škola problem, već i finansije.

– Trudili smo se da on ima najbolje uslove i da ne osjeti da nema. Jer je bilo situacija kada zaista nismo imali, kada smo pozajmljivali. Jer mi smo njemu davali nešto što nismo imali pa smo poslije radili i vraćali. Zato sam ja radila 17 godina na Kopaoniku.

Dijana je propustila Noletove juniorske dane jer je Srđan putovao sa sinom.

– Moj muž je putovao sa Noletom, a ja sam radila, naravno! Onda bi se Srđan, dok smo na TV-u gledali Rolan Garos ili Vimbldon, šalio da će on da nastavi da putuje sa Novakom i da će da mi maše iz Pariza ili Londona, a ja ću da pečem palačinke. Rekoh: „Ma da, kako da ne! Sad ćeš ti da ideš tamo, a ja ću da pečem palačinke!” I onda jednom dođu i kažu mi da idem i ja s njima. Odvedu me na čelindžer u Bergamo. Jedino čega se sjećam je da sam se smrzla, nisam uopšte dobila pravu sliku turnira. A onda sam 2005. počela malo više da putujem. Mislim da sam prvo išla u Pariz pa u London.

Priču oko odlaska prvi put u Vimbldon, ispričala je uz dosta smijeha.

– Igrao je kvalifikacije i rekao je ako ih prođe da ćemo svi doći u London. Mi pratimo one kvalifikacije na lajv skoru okupljeni oko kompjutera. I dođe treće kolo, kad momak protiv kojeg je Novak igrao, ima meč loptu, a mi svi uglas: „Jaoj, ne idemo u London!” Ali Nole preokrene, uđe u glavni žrijeb! Znate koliko smo skakali i bili srećni jer prvi put idemo u London. To je bio doživljaj za sve nas.

Smijemo se pa konstatujemo, da je život stvarno čaroban. Prije nekoliko godina su se radovali kao djeca odlasku na Ostrvo, a ove su upoznali princa Vilijama i princezu Kejt.

– Bila je čast upoznati se i rukovati se s njima, ali mi je bilo još slađe kada su nam svi čestitali. Kažem sama sebi: „Nego šta, nego da čestitate!” Meč protiv Federera je ličio na onak 2015. u Njujorku kada je protiv Noleta bilo 23.000 ljudi, a on preokrene Federera. Vjerujte mi sada, kada je Federer imao meč-loptu u Londonu, uzela sam svoj krst u ruke i pomislila: „Možeš ti to Nole! Već si dva puta to uradio, možeš opet!” I desi se opet! Taj meč je bio za srčku. U jednom momentu sam se pogubila od adrenalina i stresa.

Dijana kaže joj sin nedostaje. Prirodno.

– Viđam ga koliko i svi drugi na TV-u, pa kažem sebi: „Bože, ja sam ovo dijete rodila za ovaj narod, a najmanje za sebe!” Viđamo se tako što se jurimo po bijelom svijetu. Iskreno, ostala sam ga željna. Marko i Đorđe su bili uz mene, provodili smo više vremena zajedno, a on je rano otišao. Nisam pratila njegovo odrastanje. Najmanje ga viđam i uvijek bih voljela da provedem vrijeme s njim. Da tako sjedimo i evociramo uspomene. Samo da mi je živ, zdrav i srećan!

“Pusti ti mene da jedem meso”

Dosta polemike izaziva Novakova ishrana.

– Ne znam zašto ljudi imaju potrebu da razgovaraju o tome i vode tuđu brigu. Izabrao je svoj način ishrane, to mu odgovara. Tačka. Ako se ja time ne bavim, što se ljudi bave. Ako mu se jede pasulj, neka jede pasulj, ako će da jede voće, neka jede voće. I kada odem kod njega, kažem mu: „Samo ti jedi šta hoćeš, a mene pusti da ja jedem šta volim. Poštujem to što ti jedeš, ali poštuj i ti ako ja hoću da pojedem parče mesa. Poštuj to kao što ja poštujem tebe.”

“Ne dajem savjete Novaku oko djece”

Dajete li Noletu savjete za roditeljstvo?

– Iskreno, probala sam, ali oni imaju neke svoje teorije roditeljstva, tako da sam ja odstupila i neću da se miješam. Tu i tamo nešto ubacim, ali sami neka se uče. Nisu htjeli baš da prihvate savjete. Nisu mnogo ni pitali, možda me je jedanput pitao za nešto, ali da li je uradio, ne znam. Mislim da sam tolerantnija prema Stefanu i Tari nego što sam bila prema svojoj djeci. Tara je za mene jedan zračak sunca. Oduvijek sam željela kćerku, pa je ona otkrovenje za mene pored svih ovih muškaraca. Ona je preslatka, umiljata, tačno zna kako da ti se uvuče pod kožu kada razvuče osmijeh. Stalno nešto brblja. Preslatka je. A Stefan je već dječak. Malo je stidljiv kada su kamere u pitanju, smeta mu.