Dok države na zapadu priskaču u pomoć roditeljima djece sa autizmom - da ih mogu naći, u slučaju kada se izgube - kod nas su GPS narukvice i mikročipovi i dalje samo misaona imenica.

Spremni smo na bilo šta, samo da nam bude lakše, kažu roditelji djece sa tim poremećajem.Sistem praćenja spriječio bi i tragedije, poput nedavnog nestanka dječaka iz Lopara, čije je tijelo pronađeno nakon šest dana potrage.

" Ta ideja je dosta stara, međutim mi, roditelji i društvo nije ništa poduzelo da bi nešto riješilo, malo smo svi neaktivni, a da bi nam to značilo puno, značilo bi.Niko neće od nas pustiti svoje dijete da luta. To je samo trenutak nepažnje, gdje ne možete biti koncentrisani na to 24 sata", kaže Dušanka Vujmilović, predsjednik Savjeta roditelja centra "Zaštiti me".

Slično razmišlja i Vanesa Kostić, majka desetogodišnjaka sa Aspergerovim sindromom.

"Nebitno koliko imaju godina ne možeš ih pustiti samostalno, jer moj npr. sin nema pojam o mjestu, vremenu, gdje je, šta je, prostor... to njemu ništa ne znači. Njemu je jedan minut i dva dana isto", ispričala je Vanesa Kostić.

Prošle godine, američki kongres je izglasao zakon kojim je država treba da obezbijedi sredstva za lociranje osoba sa autizmom. Da je BiH svjetlosnim godinama daleko od toga, saglasni su i učesnici današnjeg okruglog stola o uključivanju autistične djece u obrazovanje. Ipak, ističu, svaka pomoć je dobro došla.

"Moje mišljenje je - zašto ne dati roditeljima pravo izbora, jer ako bi nekada spasilo život djeteta, sigurno bi bilo dobro", kaže Mirjana Kojić, predsjednik udruženja "Djeca svjetlosti".

Prema evidenciji banjalučkog Centra za socijalni rad, na području grada je registrovano 140-oro djece sa autizmom.