Strah ne postoji nigdje osim u umu, riječi su američkog pisca i predavača Dejla Karnegija, dok njegov sunarodnik, motivacioni govornik i bivši TV voditelj Les Braun smatra da strah nema posebnu moć, osim one koju mu sami dajete kad mu se predate. Bilo kako, tek, ljudi širom planete suočeni su sa velikim strahom i panikom zbog pojave virusa korona, ali i sa osjećanjem nemoći. Čovečanstvo “drhti” pred nevidljivim neprijateljem koji nemilosrdno uzima danak, dok nam putem medija, iz časa u čas, stižu zastrašujuće brojke i slike oboljelih, pitamo se: “Ima li ovome kraja?”
Kako da pobijedimo strah i paniku ili bar malo ublažimo nemir koji nas je obuzeo? Psiholog Milica Zarin ističe da strah ima prevashodno zaštitnu funkciju i da je od nastanka civilizacije on čovjekov saveznik, a ne neprijatelj. Moramo da budemo svjesni da postoji opasnost, ali i rešenje koje zavisi od nas, i ne treba da paničimo.
- Panika je preterani strah i štetna emocija koja nam onemogućava da se ponašamo adekvatno situaciji, već nas blokira i oduzima nam energiju - kaže Milica Zarin, za “Život plus”. - To je parališuće stanje u kojem ne vidimo istinu i ponašamo se nerazumno i iracionalno. Što smo dalje od realnosti, to smo dalje od mira i spokoja, od rješenja i dobrog funkcionisanja. Panika je emocionalni vampir, a posljedice su umor, iscrpljenost, nemir, duševna patnja, mentalna blokiranost i problem sa motivacijom. Ali ne treba biti ni previše opušten, nedisciplinovan i nezainteresovan, jer ni takvo ponašanje nije adekvatno situaciji u kojoj se nalazimo. Treba da budemo obazrivi, da se držimo onog što je država propisala i što su ljekari preporučili. Moramo da se ponašamo odgovorno, disciplinovano, oprezno, ali bez panike. Da budemo u izolaciji, da smanjimo kontakte sa drugim ljudima i poštujemo propisane mjere. To je sad “posao” svakog od nas.
Strah i paniku izazivamo svojim mislima, odnosno sopstvenim tumačenjem stvarnosti i interpretacijom događaja oko nas, smatra psiholog. Od našeg unutrašnjeg govora i načina na koji objašnjavamo stvarnost, zavisi i kako se osjećamo. Ali postoje i univerzalni okidači koji kod većine ljudi očekivano izazivaju slične ili iste emocije. To su situacije poput gubitka bliske osobe, bolesti, prirodnih katastrofa. I tada ljudi mogu da reaguju različito, ali većina će osjećati tugu, strah, nemir... Plašimo se i neizvjesnosti, nepoznatog, samoće, nemaštine, patnje, dosade... Najosjetljiviji u ovoj situaciji su stariji, osobe sa narušenim imunitetom, a posebno usamljeni.
- Ne mislim na samoću i fizičku izolovanost, jer poznajem osobe koje su starije i žive same, ali imaju neophodnu pomoć i podršku i fizičku (donošenje namirnica i lijekova) i psihosocijalnu (u kontaktu su sa bliskim osobama - to ne moraju nužno da budu djeca, neki ih i nemaju, već prijatelji, kume, sestre komšinice, bivše koleginice...). S druge strane, postoje osobe koje žive same ali su i socijalno i emocionalno izolovane. Nemaju nikog bliskog sa kim bi razgovarale telefonom i zaista su usamljene, preplavljene strahom, panikom i očajem. Posebno osjetljivi u ovakvim globalnim krizama su, inače, ranjivi ljudi. Osobe koje već imaju traume, one koje hronično pate (duže vrijeme “trpe” neka neprijatna stanja) i imaju psihičke poteškoće, stanja ili poremećaje, a nisu se obratile za stručnu pomoć (zapuštene dijagnoze). U ovoj situaciji, panika izazvana virusom korona može da bude okidač i provocirajući faktor za dosadašnje funkcionisanje.
