Ðukić Dejanović kaže da je panika individualna i da je zato važno da oni koji je pozovu kažu koje simptome imaju, a najčešće se javlja tako što srce počne ubrzano da radi, površno se diše, osoba ima utisak da će pasti, umrijeti i bude preplavljena ogromnom količinom straha.

– Kada me pacijanti pozovu (video poziv), vidim prostor u kome se nalaze i pitam ih da se sjete gdje su kupili knjigu koja se nalazi tu u njihovoj blizini, koje su to okolnosti i onda kada sagovornik shvati, ako se javio usred panike, da može sam svojim mislima i opuštanjem mišića da kontroliše to stanje, on onda postaje dosta moćan i počinje da vjeruje u svoj organizam – govori Ðukić Dejanović za TV Prva.

Kako kaže, ima onih panika koje iziskuju određenu medikaciju i onda se daju savjeti na koji način i kome da se jave, ali u svakom slučaju paničari nauče prvu pomoć u slučaju preplavljenosti strahom.

– Ima onih koji očekuju da će se ponovo taj užas dogoditi, kad nema panike, tu je strah i iščekivanje, desiće mi se ono strašno, Bože da li ću poludjeti, da li ću umrijeti…? Tu je jako važno da osoba strukturiše dobro svoje vrijeme, da ima kvalitetnog sagovornika, da bude u komunikaciji sa stručnjakom ili da na vrijeme uzme lijek jednom u 24 sata koji podiže hormone sreće – rekla je ona.

Međutim, osoba, kaže, mora da pita sebe i da li je panika možda upozorenje duše da nečim nije zadovoljna, a tada, dodaje, treba razgovarati sa psihoterapeutom.

Kada se osoba nađe u panici, ne treba, objašnjava Ðukić Dejanović, da kaže – ja ću umrijeti, već da se fokusira na nešto neutralno u emotivnom smislu, pa može čak da na primjer prebroji koliko sijalica ima luster ili koliko ima rebara na radijatoru, a onda da se vrati na disanje i opuštenost mišića.

– To je prvi korak. Iza toga panika ipak iziskuje razgovor sa stručnjakom posebno ako čojvek ima panične napade češće od dva puta nedjeljno. Tu onda ipak treba tražiti razloge, a stručnjak mora da bude prijatelj i sagovornik osobi koja ima napad – rekla je Ðukić Dejanović i dalje savjetuje.

– Ukoliko se nađete pored osobe koja paniči, recito joj da ima lijepe oči, nešto neutralno ili blago pozitivno, recite da se to događalo i drugim ljudima i da će proći, nemojte da govorite kako je to panični poremećaj. Bježite od termina panike, a osoba zaista mora pitati sebe šta to zapravo žulja njenu dušu, šta to nju boli kontinuirano po malo ili je možda doživjela neku snažnu traumu o kojoj nije razgovarala sa stručnjakom i čuva je kao svoju tajnu duboko o sebi – kaže Ðukić Dejanović.

Upitana o načinu liječenja ljudi, Ðukić Dejanović je na primjeru straha od lifta objasnila da postoje dva načina, jedan je da se osoba postepeno preplavljuje malim dozama straha, razgovorima o tehničkim karakteristikama lifta, vožnjom po jedan sprat, a druga metoda je da se osoba preplavi velikom količinom straha, na primjer zamolite osobu da na trenutak uđe u lift i odveze se do desetog sprata i onda shvati da joj se ništa strašno nije dogodilo.

– Osoba koja ima strah od zatvorenog prostora, klaustrofobična osoba obično ima intrapsihički konflikt na istu temu ambivalentne tendencije svoje ličnosti i o tome se sa njom mora dodatno razgovarati – objašnjava Ðukić Dejanović.