U vremenu u kome živimo dominiraju krize (ekonomska, moralna, kriza sistema vrijednosti) i ono je samim tim, takođe, kontroverzno. Dodatno opterećenje ovako složenoj sadašnjici, predstavlja i suočenost sa nepreglednom masom kontroverznih pisaca istorijskih tekstova, koji se bave kontroverznim vremenima i pozivaju na razne izvore. Sve te protivrječnosti, same po sebi, stvaraju atmosferu koja otežava spremnost društva u cjelini da se suoči i prihvati istinu o sebi i "uđe u dijalog" sa epohom.

Popuštanje partijskih stega poslije smrti Josipa Broza Tita, produbljivanje jugoslovenske krize i raspad države probudili su glad naroda za "istinama iz istorije". Tražile su senzacije, tajne zavjere, špijunske aktivnosti pojedinaca, paralelni životi pojedinih ličnosti... Novinari, publicisti i pisci bili su brži od istoričara.

U periodu porađanja višestranačja, na jednom okruglom stolu, na kome su se lomila koplja između vlasti i opozicije, najpopularniji lider među onima koji su "rušili režim", nazvan "kraljem srpskih trgova", Vuk Drašković, iznio je svoju istinu "da opozicija nikada nije pobijedila u Srbiji". I te njegove riječi, poput mantre, biće ponavljane narednih nekoliko godina. Da nesreća bude veća na njih će se pozivati i poneki akademik. Proteći će mnogo vode Savom i Dunavom dok na vidjelo nisu isplivale istorijske činjenice koje govore nešto sasvim drugo.

Tako se posljednjih godina, po istom principu utiska, na stub srama izlažu kralj Aleksandar i Nikola Pašić, zbog njihove odluke da ne "prihvate" Londonski ugovor, optužujući ih da su stvaranjem Jugoslavije stvorili preduslove za nečuveni genocid nad srpskim narodom u zločinačkoj tvorevini Ante Pavelića - NDH. Pojedinci idu čak i do tvrdnji da u tim uslovima ne bi došlo do "partizanske revolucije" i komunističke vlasti na ovom prostoru. Međutim, ovaj njihov protivrječan istorijski potez, po svemu sudeći, nije bio posljedica zadojenosti jugoslovenstvom i državničkom megalomanijom, već spletom kontroverznih okolnosti.

U aprilu ove godine navršilo se 105 godina od kada su se daleke 1915. predstavnici tri sile Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) sastale u Londonu da sa Italijom dogovore uslove za njeno stupanje u rat na strani saveznika. I taj događaj, poput mnogih iz naše prošlosti, kod nas će, u zavisnosti od političkih i ideoloških okolnosti, biti raznoliko tumačen i objašnjavan.

Ovaj dogovor, koji će ostati zabilježen u istoriji kao Londonski ugovor, potpisali su markiz Marčeze Imperijali, ambasador Njegovog veličanstva kralja Italije, ser Edvard Grej, glavni državni sekretar Njegovog britanskog veličanstva za inostrane poslove, Pavle Camboni, ambasador Francuske republike, i grof De Benckendorf, ambasador Njegovog veličanstva cara svih Rusa.

TERITORIJALNA TRANSAKCIJA

Kako bi od Beograda dobili pristanak za "određenu teritorijalnu transakciju", Englezi su bili voljni ne samo da obnove ratom opustošenu Srbiju, nego da joj daju status i značaj "velike Srbije". To najbolje pokazuje sadržaj memoranduma koji je polovinom januara 1915. engleski ministar inostranih poslova Edvard Grej (na slici) uputio ruskoj vladi i u kojem se kaže: "Ako srpska vlada garantuje Bugarskoj dijelove Makedonije, srpske aspiracije za velikom Srbijom, uključujući dio jadranske obale, biće zadovoljene."

Ovaj memorandum na najbolji način demantuje tvrdnje pojedinih zlonamjernih zapadnih političara, istoričara i novinara, da je pojam i izraz "velika Srbija" bio odomaćen u Beogradu.

Početkom Prvog svjetskog rata većina zemalja Starog kontinenta odabrala je stranu, ali ne sve. Antanta i Centralne sile borile su se za naklonost Bugarske, Rumunije, Osmanskog carstva, a najviše za - Italiju. Za zemlju koja je imala oko 36 miliona ljudi, gotovo koliko i Francuska i izuzetan strateški značaj. Zato Britanija, Francuska i Rusija sredozemnu kraljevinu uvode u "prvu postavu" Antante. Svjesna svoje važnosti, Italija je tražila mnogo, i to je i dobila. Saveznici su jedva uspjeli da se iz dokumenta izbaci klauzula o zabrani budućeg ujedinjenja Srbije i Crne Gore.

Za ulazak u rat na strani Antante, Italija je trebalo da dobije Trentino i južni Tirol do Brenera, zatim Trst, Goricu i Gradišku, dio Julijskih Alpa, čitavu Istru do Kvarnera, uključujući Volosko, Matulje i Kastav, Cres i Lošinj s nizom manjih okolnih ostrva, dio sjeverne i srednje Dalmacije, ostrva u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, od Paga do Mljeta... Obećani su još albanska obala oko Valone, Andalija i Dodekaneska ostrva u Maloj Aziji i proširenje kolonija u Africi.

Iako su saveznici čitav posao oko zaključenja Londonskog ugovora obavili iza leđa Srbije, ne obavještavajući je uopšte o namjeri da se dogovaraju sa Italijom, u članu pet ovog dokumenta bilo je zapisano da Srbiji i Crnoj Gori pripada "cijela obala od Kap Planke (odnosno od rta Ploče u blizini Trogira), do rijeke Drima (Albanija) sa lukama Splitom, Dubrovnikom, Kotorom, Barom, Ulcinjem, kao i San Đovani di Medua (u Albaniji), poluostrvo Pelješac, ostrva Veliki i Mali Drevnik, Čijovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep. Ako bi saveznicima pripala Slavonija, ona bi bila ustupljena Srbiji.

"Velikodušnost" saveznika u Londonu je zapravo bio pokušaj kompenzacije kako bi Srbija ustupila Bugarskoj dio Makedonije. Da bi privoljeli zvaničnu Sofiju da priđe njihovom taboru, najviši predstavnici Antante, vršili su stalan pritisak na kralja Aleksandra i Pašića da ustupe teritorije koje su joj i međunarodnim ugovorom priznate. Istovremeno, saveznici su pregovarali sa Rumunijom i za njeno učešće u ratu nudili su Banat.

VOJNA konvencija Antante sa Italijom, međutim, predvidela je i mogućnost stvaranja samostalne države Hrvatske. To je posebno uznemirilo regenta Aleksandra, koji je odmah shvatio da bi u tom slučaju Hrvatska i Srbija imale pretenzija na iste oblasti. I odmah se krenulo u diplomatsku inicijativu - Pašić preko poslanika u Petrogradu, Parizu, Londonu i Rimu, a Aleksandar u ličnim kontaktima sa ključnim ljudima u Parizu i Londonu. U Rusiju se šalju naučnici Ljuba Stojanović i Aleksandar Belić, sa dokumentovanim memorandumom "Savremeno srpsko nacionalno pitanje". U njemu je objašnjeno da se srpsko pitanje ne rješava samo priključenjem Bosne i Hercegovine i izlaskom na more. Jer, ako se pitanje Hrvatske izdvojeno rješava, onda se time ne rješava cjelokupno srpsko pitanje, budući da su u Hrvatskoj Hrvati pomiješani sa Srbima.

I tu stupa na scenu "državnički rezon" i odluka da se odbije predlog iz Londonskog ugovora. Kao prvo, saveznici nisu prihvatili zahtjeve srpske vlade da daju bar neku pisanu izjavu kao pravni osnov da će dobiti obećane teritorije. A drugo i da je, hipotetički rečeno, prihvaćena i ostvarena ova ponuda, to je podrazumjevalo da bi bila formirana i hrvatska država. U toj proširenoj Srbiji živjelo bi oko milion i po Hrvata, gotovo polovina ove nacije. Druga polovina bi živjela u Hrvatskoj. Sa Hrvatima na sjevernoj granici, muslimanima u BiH i Sandžaku, Šiptarima na Kosovu i Metohiji, potom sa Nijemcima i Mađarima u Vojvodini, Srbi bi bili gotovo manjina u takvoj državi, sa istim nacionalnim problemima.

Drugim riječima, vođstvu Srbije i nije preostajalo ništa drugo do da se opredjeli za zajedničku državu sa Hrvatima i Slovencima jer je jedan od glavnih ratnih ciljeva bio da Srbi konačno budu okupljeni "pod istim krovom". U međuvremenu, promijenile su se mnoge okolnosti na širem planu. Oktobarska revolucija isključila je ulogu Rusije u stvaranju nove političke karte Evrope. Velika Britanija i SAD su do ljeta 1918. podržavale ideju da se Austrougarska poslije završetka rata obnovi. Predsednik Vilson je taj zvanični stav vlade SAD iznio u svojoj čuvenoj poruci američkom kongresu.

Međutim, gotovo preko noći, dolazi do naglog obrta u njihovim pogledima na budućnost Habzburške monarhije, kada je austrougarski car Karlo (koji je na prestolu zamijenio Franju Josipa poslije njegove smrti), 12. maja 1918. potpisao obavezu da će "neopozivo vezati sudbinu svoje monarhije za Njemačku, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh njemačkog oružja". Ratni ciljevi Vašingtona i Londona su hitno bili izmijenjeni i sada su glasili: Austrougarska se mora baciti na koljena i teritorijalno raskomadati.