Riječ, rukovanje, klimanje glavom i po jedna ljuta. Nekada, prije mnogo godina, ovakav način sklapanja dogovora između dvije osobe, bio je jači od bilo kojeg ugovora ovjerenog u sudu. U to se lično uvjerio i Strahinja Tanasković, momak iz Valjeva koji je zahvaljujući obrazu, poštenju, časti i riječi datoj od strane Milana Simovića njegovom dedi, prije skoro pola vijeka, danas došao u posjed placa u ovom biseru prirode.
Kada je 1973. godine, Strahinjin deda po majci, Nićifor, odlučio da kupi plac na Divčibarima, sa pokojnim Milanom Simovićem se usmeno dogovorio oko prodaje placa. Za života, plac nikada nije bio preveden na njega, ali najveći problem je ispao oko lokacije, jer niko iz Strahinjine porodice nije znao gdje se tačno deda Nićiforov plac nalazi.
Ova priča bi možda ostala neispričana i imovinski neriješena da sa jedne strane nije bilo radoznalosti, upornosti i dovitljivosti Strahinje i njegove djevojke Anje, a sa druge poštenja i dobrog pamćenja rođaka pokojnog MIlana Simovića, Staniše.
Kako nam je rekla Anja, za plac su saznali sasvim slučajno, tokom porodičnog boravka u prirodi.
"Jednog dana dok smo sa Strahinjinom mamom bili na izletu na Divčibarama i divili se šarmu ove planine. Mama je, onako sa dozom nevjerice i nostalgije ispričala da je deda Nićifor ovdje kupio plac kad je ona imala devet godina. Zabezeknuli smo se i skoro zagrcnuli dok smo jeli sendviče", započinje ona priču za Blic.
Nema to kud ❤️ . . 📷 / @tnskovic
A post shared by whatifness (@whatifness) on Jul 7, 2020 at 5:36am PDT
Ipak, početna radost je brzo prešla u razočarenje, jer lokaciju placa nisu znali, a saznali su da ne postoji nikakav papir o vlasništvu, već je sve bilo svedeno na datu riječ.
"Rekla nam je da pojma nema tačno gdje, niti tačno od koga je kupio. Nikakve papirologije nema, deda je odavno umro i placu se izgubio trag. Sve se to izdešavalo prije skoro pola veka."
Kako nam je Strahinja otkrio, prije tog puta, majka mu nikada nije spominjala da posjeduju plac na ovoj planini. Međutim, kao rođeni avanturisti koji su u nekoliko prethodnih godina upoznali dosta dobrih ljudi tokom svojih putovanja, odlučili su da ipak stupe u potragu za porodičnim blagom. Potraga je bila otežana jer sem nadimka sina od pokojnog Milana, njegova majka više ništa nije znala da im kaže.
"Apsolutno nikada prije toga mama to nije pominjala, kao da je otpisala tu mogućnost. Ja nisam za njih znao, a jedino čega se ona sjećala je nadimak sina od tadašnjeg vlasnika placa – Oprljeni, jer je još kao dijete dobio biljeg od vatre na licu. Čim smo čuli priču, Anja i ja smo shvatili da smo se džaba rodili ako ne krenemo u potragu, i podijelili cijelu istoriju slučaja na našem Instagram profilu, sa nadom da, ako toliko ljudi vidi ovo, neko iz tog kraja će nam se javiti, sa još nekom informacijom.
Potragu koju su započeli na Instagramu, dala je početne tragove i obreli su se u mjestu Krčmar, smještenom u podnožju planine. U jednom danu su doživjeli razočarenje, ali i novu nadu. Naime, saznali su da je čovek koga traže, nažalost preminuo, ali se uz pomoć jednog čovjeka iz tog kraja, pojavio novi trag koji ih je odveo do Staniše Simovića.
"Nismo ih zapravo ni našli! Otišli smo u selo Krčmar, podno planine, gdje je prema dojavama sa Instagrama, ovaj čovjek živio i radio kao crkvenjak, ali poslije dva sata tumaranja, stanovnici ovog mjesta su svi potvrdili istu priču – da je čovjek koga tražimo davno preminuo, a on nam je bio jedina nada jer smo mislili da samo on može da se sjeti ove priče, jer je sa mamom učio školu u Brežđu, a baba Cveta mu je bila razredni starješina. Doduše, nismo uzalud otišli tamo jer se jedan od mještana sjetio da ima telefon njegovog brata Staniše, i tada nam se ponovo rodila nada. "
Zbog godina koje su prošle, te nepostojećeg ugovora, samo sa datom reči, njihova očekivanja su bila minimalna. Ali, riječ i rukovanje koje su Nićifor i Milan obilježili kupoprodaju, vjerovali ili ne, imali su težinu i u 2020. godini.
"Očekivanja su bila minimalna. Ne zbog toga što nismo vjerovali u ljude, nego zato što je prošlo jako puno vremena i pitanje je bilo da li se dogovor prenio sa koljena na koljeno i da li ga se nasljednik zemlje uopšte sjeća. Majka je uzela telefon da petominutnim razgovorom riješi pedeset godina staro pitanje, koje je i nju tištilo sve ove godine. Pozvala je Stanišu da ga pita da li se sjeća dogovora koji je njegov otac napravio sa deda Nićiforom, kada su se rukovali 1973. godine u Krčmaru. I čovjek je potvrdio cijelu priču, kao poslednji mohikanac ovosvjetske časti. Vratio nam je djedovinu i vjeru u čovječanstvo. Lijepo je deda rekao – ne brinite za papire, SImovići su pošteni ljudi. A kad su ljudi ljudine, riječ nema rok trajanja.
Kako Strahinja kaže, podizanje vikendice na djedovini moraće još malo da pričeka, ali jedna stvar je sigurna - kad se temelj bude izlivao, Staniša će biti prisutan.
"Izgradnja kućice će još malo da pričeka. A ovi ljudi zaslužuju ne samo da nazdravimo kako dolikuje, nego im treba napraviti jednu diplomu i možda uvesti godišnji izbor za mis i mistera časti & poštenja “Porodice Simović”, kaže nam Strahinja na kraju razgovora.
Ovakve priče, događaji koji nas vraćaju u neka davna i ljepša vremena, samo su dokaz da čast, obraz i data riječ i dalje imaju težinu, čak i kada od rukovanja prođe pola vijeka.
>>Pročitajte još<<
Najbolji sportisti i ljekari na listi SNSD-a za Banjaluku
Ko je Putinova kćerka koja je testirala vakcinu na sebi?
Pada broj zaraženih u Republici Srpskoj
"Ko ste vi? Izađite ili ću pozvati policiju": A onda je iznenada došao on
Otac usmrtio bebu staru dva i po mjeseca
Danilo Lazović: "Kako će se zvati? Nek' se zove Srpska!"
Direktor bolnice o smrti mladog ljekara: Nije bio pozitivan na koronu
Ima li smisla kupovati polovnjak sa ogromnom kilometražom?
Vic dana: Znaš kakav vic mi je Fata ispričala
.webp)
