Duško Trifunović

Najljepše pjesme koje pjevamo napisao je Duško, pisao je hitove a umro u sirotinji

14:03, 02.08.2020.
Izvor: ATV
Duško Trifunović, rođen je 13. septembra 1933. godine u Sijekovcu kod Broda. Bio je srpski književnik, ozbiljni pjesnik i pjesnik za djecu, televizijski autor i dobitnik mnogih nagrada za svoj rad. Sticajem okolnosti (u njegovoj porodici živjelo se skromno) završio je bravarski zanat. Dvanaest godina radio je u fabrici vagona i krišom pisao pjesme. Prvu pesmu napisao je sa 22 godine, po dolasku iz vojske. Sa 24 godine preselio se u Sarajevo i već sljedeće godine objavio prvu zbirku poezije.

Tada je odlučio da upiše fakultet, pa je završio književnost. Poslije pet objavljenih knjiga poezije, 1971. godine zaposlio se na TV Sarajevo, kao urednik Omladinskog programa. Dovodio je u program ondašnje popularne muzičare, prvenstveno pripadnike sarajevske rok scene.

Najpoznatiji je postao na osnovu saradnje sa rok sastavom Bijelo dugme. Do tog momenta je bilo nezamislivo da poznat i afirmisan pesnik sarađuje sa rokenrol bendom. Iz te saradnje su se izrodili hitovi kao što su Glavni junak jedne knjige, Bluz za moju bivšu dragu, Pristao sam, biću sve što hoće, Milicija trenira strogoću, Ima neka tajna veza i Šta bi dao da si na mom mjestu. Interesantan je podatak da je pomenuta numera  Ima neka tajna veza , u stvari priča o zatvorskom stražaru koji je decenijama na svom radnom mestu boravio zatvoren čuvajući domce. Stihovi Sidro koje lađu čuva/ da ne bude buri plijen/tone skupa sa tom lađom/jer je ono dio nje, predstavljaju stražara koji neminovno deli teret sudbine sa zatvorenicima i provodi svoj život pored rešetaka.

Tu je u čuvena pesma Zdravka Čolića Glavo luda, koju je na komponovanje poverio Korneliju Kovaču; Kao i pesme Malo pojačaj radio, Rijeka suza i na njoj lađa, Da mi nije ove moje tuge, Ljubomora, Srce je čudna zvijerka.

U to vreme je svoje tekstove rado besplatno ustupao muzičarima, a od poznatih izvođača sarađivao je i sa Arsenom Dedićem – U nameri da budemo isti. 

Seidu Memiću Vajti poklonio je najviše pesama. Najpoznatije su: Zlatna ribica, Samoća, Ne očekuj da te iko razume, Griješio sam, Razglednice, Bilo mi je lijepo s tobom, Princ iz bajke, Cimciraste šamšare, Dobro se osjećam, Pesma, Sarajevu, Život je maskembal, Čovjek bez problema i mnoge, mnoge druge.

Jedna od najlepših, Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj, pripala je Davorinu Popoviću i grupi Indeksi

Jadranki Stojaković pripale su pesme: Čarobnjaci, Kad nisi znao ništa bolje, O tom potom, Osjećam da neko dolazi, Nova nada, Ako me ikada nađeš.

Neda Ukraden: Novi Robinzoni, Do posljednje kapi života, Još te volim, Što si bliže meni, Kad sam bila cvijeće u Japanu, Sve što se odgađa to se ne događa, Za tri dana prođe svako čudo. 

Posljednja pesma koju je Duško Trifunović dao da se otpeva bila je Ima nešto u tom što me nećeš, izvođača Željka Joksimovića.

Njegove su pjesme punile stadione, a njega tamo nije bilo. Oni kojima je pisao tekstove obišli su sveta i u njegovu novosadsku sobicu javljaju mu se sa Bahama, iz Pariza. Ako i ne volite muziku Gorana Bregovića, Zdravka Čolića, Indeksa, Nede Ukraden, Seida Memića Vajte, Jadranke Stojaković, reči pesama koje su pevali postale su deo kolektivnog pamćenja. A to su pesme koje je pisao Duško Trifunović. Pisao je njima Duško “lijevom rukom”, u hodu, od danas do sutra, od Sarajeva do mora, čak i preko telefona, a onda su oni pravili (velike) karijere i tiraže. Zlatne “stadionske” sedamdesete bile su to upravo zbog Duška.

Jednom su ga pitali da li je nekome naplaćivao pjesme, pričao je ovako: Ma, ne, nije se to tada radilo. U početku sam im čak i davao honorar da bi mogli da pjevaju. Nije tada bila praksa da tekst nešto znači, pjesme su bile njihove. Negde na vrhuncu sedamdesetih, ništa mi ne ide. Knjiga pjesama ne ide, za roman nema papira, dobijam otkaz, nema novca. Ja sjednem među djecu, da ne bih zaplakao, i uključim televizor… u jednom trenutku čujem “Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas”… jedno 100 hiljada duša pjeva moje reijči. E, kažem, stani, vidi koliko njih je zadovoljno, e marš budalo. Spasilo me to jednom.