Njemački okupatori su, kao odmazdu za pogibiju deset svojih vojnika u napadu partizana 16. oktobra 1941. na 3. bataljon 749. pješadijskog puka Vermahta, u Šumaricama 21. oktobra strijeljali 3.000 stanovnika Kragujevca i okolnih mjesta, među kojima i 300 učenika srednjih škola i šegrta, kao i 15 dječaka, čistača obuće. Najmlađe dijete imalo je 11 godina.
Taj događaj predstavlja jedan od najvećih zločina njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu, i jedan je od najtragičnijih koji se dogodio na tlu Srbije u tom ratu.
Njemački okupator strijeljao je civile u Kragujevcu u znak odmazde, a povod su bili njemački gubici u borbama 1. oktobra na putu Kragujevac-Gornji Milanovac, u kojem su Nijemci imali 10 mrtvih i 26 ranjenih vojnika.
Tim strijeljanjem dosljedno je primijenjena naredba tadašnjeg generala Franca Bema od 10. oktobra 1941. godine, kojom se propisuje strijeljanje 100 Srba za jednog ubijenog Nijemca i 50 Srba za ranjenog.
Zločin u Kragujevcu ostao je upamćen i po riječima profesora koji je sa svojim razredom izašao na strijeljanje i rekao "Pucajte, ja i dalje držim čas".
„PUCAJTE, JA I DALJE DRŽIM ČAS“ Herojska priča o stradanju profesora iz Kragujevca
Može li se pobijediti smrt? Postoji li put u vječnost? Može li da se živi zauvijek? Pitanja su koja ljudski rod pokušava da odgonetne od kada postoji. A jedan čovek, Šumadinac, prije 79 godina je pokazao da je odgovor „DA“.
To je Miloje Pavlović, profesor i direktor Muške gimnazije u Kragujevcu, koji je 21. oktobra 1941. odbio ponudu zločinaca da mu se spase život, i koji je stao u stroj sa svojim đacima i zajedno s njima poginuo. „Pucajte, ja i sada držim čas“ bile su mu posljednje riječi, sa kojima je otišao u nezaborav.
Miloje Pavlović je rođen u selu Gornje Jarušice 1887, od oca Aleksandra i majke Katarine.
- Bio je konjički potpukovnik, učesnik balkanskog i Prvog svjetskog rata. Omiljeni profesor i direktor Muške gimnazije. Organizovao je Sokolsko društvo. Učestvovao je u Prvom i Drugom balkanskom ratu, prošao kroz bitke za oslobođenje Kosova i Metohije u Kumanovu i na Bregalnici, izdržao sve patnje i tegobe albanske golgote, stigao na Krf, pa na Solunski front, prošao Kajmakčalan i ratovao sve do oslobođenja Šumadije, Beograda i cele Srbije. Nosilac je velikog broja odlikovanja, od Albanske spomenice pa do Ordena bijelog orla sa mačevima, Zlatne i Srebrne medalje za revnost u službi, Ordena Svetog Save petog, četvrtog i trećeg reda. Zahvaljujući njemu je podignut i Spomenik palim Šumadincima. On je bio ličnost od velikog značaja i autoriteta - priča istoričar i akademik profesor Željko Zirojević.
Njegov patriotizam i rodoljublje su se videli i 27. marta, kada je govorom zgazio na Trojni pakt. Kao profesor i vaspitač je pokazao držanje 21. oktobra 1941. Imao je 54 godine, izveden je iz škole s učenicima na stratište.
- Ugledao ga je i prišao mu ljotićevac, organizator „fašističkog zbora“, i ratni zločinac Marisav Petrović, i rekao mu: „Ene, i ti si tu...“. Miloje ga je pogledao oštro, sa prezirom. Marisav mu je rekao: „Znaš li, bre, da ti život zavisi od mene?“ Direktor gimnazije mu je rekao, prema tvrdnji svjedoka koji su preživeli pogrom: „Ako mi od tebe zavisi život, takav mi život ne treba“. Time je Miloje Pavlović ušao u legendu, a sam njegov čin je bio takav da je za taj svoj podvig 27. novembra 1953. godine proglašen za narodnog heroja Jugoslavije. Na dan kada je rođen - priča Željko Zirojević.
Završio je dva fakulteta, Filozofski i Pravni, studirao je Srpski jezik i književnost kod profesora Jovana Skerlića, koji je tražio da on ostane i bude asistent na fakultetu. Međutim, on je to odbio, i vratio se u Kragujevac da predaje u školi. Bio je ponosni Šumadinac i ratnik. Odbio je ponuđeni život, zagrlio svoje đake i sa njima krenuo u smrt. Tako je pokazao da je ličnost vječnog trajanja i profesor za sva vremena. On je i sahranjen zajedno sa svojim đacima, kod spomenika „Peto tri“, koji simbolizuje pticu slomljenih krila.
Da je herojska priča o stradanju Miloja Pavlovića tačna potvrđuje i svjedočenje dr Milana Stankovića, koji je bio učenik osmog razreda gimnazije i preživo strijeljanje. On je zapisao razgovor između svog direktora i fašista. Rekli su mu da je „vaspitao generacije komunista“. A on im je odgovorio:
„Ja nisam komunista, niti sam đake učio komunizmu. Ja sam profesor književnosti i svoju djecu sam učio patriotizmu. Ja ne tražim da mi pomažete i ne treba mi ništa od vas“, rekao je legendarni profesor, koji je nakon toga zajedno sa svojim učenicima smešten u „topovske šupe“, i poslije provedene noći u njima izveden na streljanje.
Tada je zagrlio svoje đake i prije nego što ih je pokosio rafal mitraljeza uzviknuo dušmanima legendarnu rečenicu: „Pucajte, ja i sada držim čas“.
Miloje Pavlović volio je đake kao svoju decu, koju on i njegova supruga Natalija nikada nisu dobili.
Osim toga, pjesnikinja Desanka Maksimović nakon što je čula detalje masakra napisala je "Krvavu bajku".
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.
A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške...
i tako redom.
Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.
Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.