Za sreću je potrebno zaista malo

Od dječaka sa ulice do autora romana: Za svega sedam godina, promijenio je svoj život iz korijena

21:27, 09.03.2020.
Izvor: Blic
Ne tuguju oni koji nemaju, niti su srećni oni koji imaju. Za sreću je potrebno zaista malo – samo čista duša. Poruka djeci bez roditeljskog staranja i onoj koja žive na ulici jeste ta da budu srećni. Svakom djetetu bih poručio da radi na sebi da čita, uči, bori se i misli pozitivno. Neka vole sebe i neka ne misle da je nemoguće da promjene svoju životnu priču.

Ovim riječima počinje ispovijest Meti Kamberi (19) iz Niša koji je za svega nekoliko godina uspio da pređe nevjerovatni životni put – od dječaka ulice do autora autobiografskog romana. Meti je prve korake načinio lutajući i prosjačeći na niškim ulicama, u hraniteljsku porodicu odveden je kao četvorogodišnji dječak, a u Dom za djecu bez roditeljskog staranja “Duško Radović” primljen je u dvanaestoj godini… Iako u petom razredu osnovne škole nije znao ni da čita ni da piše, za svega sedam godina uspio je da promeni svoj život – srednju školu završava kao odličan đak, planira da upiše Filozofski fakultet, a pred sobom ima rukopis prvog romana “Grad bola” u kojem je opisao svoje trnovito odrastanje.

– Majka nije imala sredstava da me izdržava. Tumarao sam sa bratom ulicama, prosili smo, pa čak i krali. Socijalni radnici su nas uzeli od majke i odveli u hraniteljsku porodicu, a sa 12 godina sam prešao u Dom za nezbrinutu djecu. Bio sam problematičan, godinu dana se nisam umirio, nisam išao u školu. Kada sam došao u Dom shvatio sam da moram da se borim da promijenim svoju sudbinu – počinje ispovest Meti.

Kada je došao u Dom, nije znao ni da čita ni da piše iako je išao u 5. razred.

Planovi za fakultet

– U stvari, znao sam da čitam, ali je bilo disleksično i nerazumljivo. Ali pojavila se vaspitačica Emilija Đurović koja me je uzela pod svoje i naučila me da čitam i pišem. Bila mi je druga majka. Ona mi je pomogla da prođem kroz sve bolove i nedaće koje sam proživio. Završio sam osnovnu školu, a potom upisao Školu mode i ljepote i završio je sa odličnim uspjehom. Po struci sam modni krojač, a u međuvremenu sam vanredno upisao IV stepen za modelara jer mi je želja da nastavim dalje školovanje na Filozofskom fakultetu, na smjeru socijalna politika i socijalni rad. Želja mi je da postanem socijalni radnik i da moja misija bude da pomažem ljudima. Ne isključivo Romima, već svim ljudima kojima je potrebna pomoć. Mislim da imam podlogu za to jer sam i sam odrastao bez roditelja u siromaštvu, neshvaćen, tužan i mnogo vremena sam proveo iznad granice bola – povjerava se Meti.

Život mu se promijenio kada je počeo da čita u 15. godini. U tome je, veli, pronašao svoju slobodu. Onda je osjetio potrebu i da piše.

– Plašila me ta pomisao da pišem, mislio sam da nemam dovoljno materijala. Onda sam shvatio da imam dobru životnu priču, ali da treba da još više čitam da bih realizovao sve to. Mnogi su me obeshrabrivali, ali me je vaspitačica Emilija podržala. U Domu je bučno pa sam pisao noću. Pisao sam po 15 sati dnevno, nisam se odvajao do kompjutera. Onda bi se nekih dvadesetak stranica izbrisalo jer kompjuter nije dovoljno dobar. I onda se vratim i sve ponovo napišem. Usred pisanja sam izašao iz Doma jer sam napunio 18 godina. Potom sam na građevini radio deset sati dnevno, a noću pisao. Žuljevitim rukama sam je pisao i prokrvario dok sam je napisao. Knjigu sam napisao za osam mjeseci. Nisam odustao iako su me sputavali. Rekao sam, ako ovo ne završim, ja ću da umrem – veli Meti.

Jedna stvar ga posebno boli.

– Žao mi je jer knjigu moja majka neće pročitati jer je nepismena. Ja bih joj rado pročitao, ali ga ona neće razumjeti. Ona ne zna do koje granice sam ja došao, iz čega sam se iščupao – kaže Meti.


Posvjeta

On želi da knjigom koju je napisao promijeni sliku o domcima, ali i sliku o Romima.

– Želim da ljudi vide da je boja kože samo formula, a da je ono u čovjeku suština. Ljudi brane svojoj djeci da se druže sa djecom iz doma, uče ih da se klone djece koja nemaju roditelje, što je jako loše. Mene to boli, mislim da nije lijepo i da ti roditelji griješe. Mislim da bi knjiga promijenila i sliku domaca i sliku romske djece. Knjigu posvećujem djeci bez roditeljskog staranja, djeci iz doma, i svakom djetetu koje se bori da bude jednako u društvu. Ako su meni knjige promijenile svest i naučile me da mislim, siguran sam da bi i moja knjiga promenila svest i bar čačnula neko dete koje čita a koje nema roditelje. Nema čoveka kog knjiga neće dirnuti. Ja sam davao drugarima iz doma jednu stranicu da pročitaju, oni su se rasplakali… Trudio sam se da bude poetično, da bude razumljivo i za ljude mojih godina, ali i za starije. Bilo bi dobro da je pročitaju i socijalni radnici i ljudi koji se bave djecom – priča Meti.

Imam štepove na koži i duši

Govoreći o odrastanju u Domu, kaže da je najviše patio za slobodom i porodicom, ali da se pomirio sa tim da njegovim životom upravljaju drugi ljudi.

– Patio sam za majkom i svojim životom. Kada sam vidio da patnja ne mijenja ništa, uzeo sam stvar u svoje ruke. Imam štepove i rane na koži i duši, ali ne osvrćem se i mislim da sam dosta jak da sve podnesem, a opet jako sam emotivan. Zbog tuge i patnje često sam cigaretama pržio ruke kako bi ta bol koja je u meni prešla na moju ruku. U jednom periodu života sam utjehu pronalazio u alkoholu i lošem društvu, ali sam shvatio da će mi život otići, shvatio sam da moram da napravim nešto od sebe i da moram da prekinem lanac životarenja od danas do sutra, što sam i uspio. Čak sam i nadmašio samog sebe i ponosan sam na sebe, i drago mi je da ljude koji su puno truda uložili u mene nisam izneverio – priča Kamberi.

Potrebna pomoć

Meti kaže da je u kontaktu sa izdavačkom kućom “Nova POETIKA” i da mu za izdavanje knjige za 1.000 primjeraka treba 1.320 evra, koje on nema.

– Ja imam 19 godina i te pare ne mogu da sakupim. Pozivam ljude dobrog srca da mi pomognu. Donatori mogu da mi se jave na mejl [email protected] i da mi pomognu na neki način. Želim da upišem Filozofski fakultet, ali ne znam kako ću studirati jer fakultet zahtjeva pažnju, ne mogu i da radim i da studiram. Možda mi knjiga može obezbijediti finansije – kaže Meti. On je morao da napusti dom kada je navršio 18 godina, a sada je sa “cimerom” iz Doma smješten u stan koji je dio projekta “Kuća na pola puta”, odnosno koji koriste bivši štićenici nakon punoljetstva…

Odlomci iz romana “Grad bola”

“Surovost do bola iznad granica bola. Kako nas život iskušava! A uči nas postojanju dragocjenosti svakog iskustva. I najtužniji doživljaji bogate život. Ne možemo upravljati spoljašnjim životom, ali možemo upravljati i vladati našim dešavanjima iznutra. Unutrašnji život i svijet nas određuje, to je naša mjera i snaga, naš smisao. Ali kako uskladiti sve to kada nas ovakvi vjetrovi nose? Nanose na nas stijene, pod čijom težinom puca i lomi se sve ono što mislimo i znamo, ili bar mislimo da znamo. I sve što mislimo da možemo da podnesemo. Uči nas život da prihvatamo sve muke i nedaće jednako kao i sreću, da bismo se uklopili u ritam univerzuma. Ali kako prihvatiti, razumjeti i postupiti u ovakvom iskušenju? Šalje nam izazove i iskušenja kojima nismo dorasli ili ih nismo dovoljno svjesni. A opet, šta sam ja sve preživio od svojih najranijih dana i pokazao da nema ograničenja, da čovjek može sve kad je gurnut u arenu, prinuđen da se bori. Da, snaga pod pritiskom, prava snaga nailazi u velikim teškoćama i izazovima, to je toliko puta doživjelo i dobro osjetilo i moje telo i moj duh, moj um. To znači pomjeranje sopstvenih granica, širenje vidika, to znači razvoj i rast u svakom smislu. I zaista, vidio sam ljude koji vode lagodan život, one koji nikako ne mogu postati bolji ljudi sve dok borave u bezbijednoj zoni, sve dok je lako. I nek se ne prave važni, neka ne budu nadmeni, jer sve što im je na dlanu i sve što imaju nek se ne raduju. Jer rodili su se sa tim što imaju pored sebe, nisu sami zaradili.” (…)

“Volio sam taj grad, ulice i sokake, voljeli su i oni mene. Volio sam ljude u tom gradu, ljude koji baš i nisu bili naklonjeni Ciganima. Ah, ti prokleti ljudi, volio sam ih uprkos oštrom jeziku kojim su sjekli moj stomak i svaki organ moga tijela, no duši mi nisu mogli ništa – ostala je netaknuta i čista.”

Izdavač fasciniran

Glavni i odgovorni urednik “Nove POETIKE” Milomir – Bata Cvetković kaže da je fasciniran Metijevim romanom.

– Fasciniran sam rukopisom, a još veća mi ja fascinacija to što je Meti sa socijalnog patosa putem literarnog istraživanja uspio da se izdigne toliko visoko, sam samcijat, bez ičije pomoći. Meti Kamberi je jako prijatan i jedan ozbiljan sociološki fenomen. U vrijeme kada je društvo degradiralo omladinu do zadnjeg nivoa, dijete koje je poniklo sa socijalnog patosa putem literature uspijeva da se podigne do tog nivoa etike da može da bude primjer svakome. To je fascinantno – kaže Cvetković.

On objašnjava da je Kamberi, od tri ponuđena modela za izdavanje knjige sam izabrao samofinansiranje, jer mu ta opcija pruža najviše mogućnosti da ostvari prihode, pogotovo od primjeraka koji se budu prodavali njegovim posredovanjem.