Prođe godina, prolete…

– Kako misliš, prolete?

– Pa brzo prošla.

– Zar ovo nije najduža i najbolnija godina od kad je Vremena?

– E, a koje je boje?

– Šta, godina?

– Ne, koje je boje Bol?

– Crne, pretpostavljaš. Najcrnje crne koju možeš da zamisliš. Crnilo.

Crno, kao potpuni besmisao. Crno, kao prazan ponor. Crno, kao nema i neće biti. Crno, kao loša namjera. Kao važno pitanje bez odgovora. Kao gubitak vjere. Kao nemoć. Kao pogled u ludilo, sa ivice ludila. Crno, kao odlazeće oči. Kao udah bez izdaha. Kao izdah bez udaha. Zagrljaj u prazno. Mrak toliki, da ne znaš gdje počinješ i gdje se završavaš.

– Ali crno i nije boja.

– Tako kažu. Crno je potpuno odsustvo Svjetlosti. Pa eto.

– Ali ti imaš Sunce.

– Imamo. Ljubavlju.

– A to, što boli…. Je li to Bol ili Tuga ili…šta je?

– Ne znam. I Strah je. I Ljutnja. I Očaj. Sve je.

– A ukus? Kakvog je ukusa?

– Bez ukusa je. Čini upravo da svi ukusi nestanu.

– A kolika je…ta Bol?

– Cijeli si Bol.

Tako, prosto boli. Nije što želi da boli, nego ne može drugačije.

– Sve vrijeme?

– Vrijeme, ha!

– Pa kako se tako živi? Je l biva lakše? I Ljubav, gdje je ona?

– Tu je i Ljubav, sve Vrijeme.

– Pa šta ona radi?

– Prvo bude dio Bola, od crnog je ne razaznaješ. A onda se polako pribere, strese crnilo, otvori prozore da uđe Svjetlost, da vidiš boje. Hrani te, da porasteš. Jer Bol je ista, sve Vrijeme, ali ti moraš da porasteš, da bi mogao da je nosiš, tu toliku Bol.

– A onda?

– Onda Ljubav prigrli Bol. Uostalom, Bol je tu zbog Ljubavi. I tako zajedno žive. Mislim zauvijek, ako to postoji. Odvojeni, a jedno. Ljubav i Bol.

– I Sunce?

– Da, i Sunce.

Sunce je Život.