Nezaposleni građani BiH ostavljaju kuće i prijatelje, te mahom hrle u grad na istoku zemlje i nazivaju ga gastarbajterskim rajem.

Goražde im, naime, pruža, ne samo posao nego i bezbijednost i bolju budućnost za njihovu djecu.

Svi hrle u Goražde, jer taj je mali bosanskohercegovački grad, svojevrsni gastrbajterski raj, piše Al Jazeera.

Za rata je bio teško pogođen, ali poslije je počeo obnavljati razrušenu infrastrukturu i ekonomiju, te vraćati nekadašnji status jedne od najrazvijenijih opština u državi. Danas bilježi ekonomski napredak, zahvaljujući dobroj saradnji lokalnih vlasti i privatnih firmi kao dobitnoj kombinaciji.

Sve za bolju budućnost

U Goražde su iz Stranjina kod Zenice doselili i Mahira i Asim Genga ostavivši iza sebe i kuću i porodicu i prijatelje. Danas su podstanari, ali to ih ne muči previše, jer su bili očajni u nakani da pronađu posao i sinu Ameru (9) osiguraju bolju budućnost.

Bilo im je teško, radili su puno, a dječak je samostalno odlazio i dolazio iz škole, učio i sam pisao zadaću. Turbulentan period je iza njih, uspostavili su kontakte i nova prijateljstva, promijenili tri stana i još uvijek žive kao podstanari.

Obaveze ne dopuštaju česte odlaske u rodni grad, ali se trude da u vrijeme odmora i školskog raspusta odu u dužu posjetu. Kažu da nikada nisu zažalili što su odlučili započeti život daleko od poznate sredine.

"Ono što te drži na nekom mjestu je bezbijednost, redovna plata, zdravstveno osiguranje, sretno dijete, a sve to su nam Prevent i Goražde pružili. Budala živi gdje se rodio, a pametan gdje mu je bolje", kaže Asim.

Porodica Genga nije jedina. Puno je njihovih prijatelja koji su takođe prošli isti put, ali iz Goražda danas ne bi otišli.

Gubitak osjećaja beznađa, te povratak nade u bolju budućnost ondje su pronašli i Slobodanka i Stefan Tošić, majka i sin koji u Prevent svaki dan na posao putuju iz 20 kilometara udaljenog Čajniča.

Ekonomija ne poznaje granice

Slobodanka je nakon niza godina ostala bez posla, kao majka dvoje djece koje više nije imala kako uzdržavati.

"Ne znam ni sama kako smo sastavljali kraj sa krajem, radila sam za dnevnice, brala maline, djeca su bila mala, sadila sam vrt da bismo se mogli prehraniti", priča Slobodanka koja je danas radna kolegica u Preventu svom 24-godišnjem sinu.

Osim što kompanije u Goraždu riješavaju problem nezaposlenosti, njihovi radnici su primjer da etničke i vjerske podjele na radnom mjestu ne postoje. Ekonomija ne poznaje granice, kažu radnici, koji obnavljaju prijeratne veze.

"Za mene nikakva granica ne postoji. I prije rata sam radila sa muslimanima. Danas kada u gradu sretnem svoje bivše kolege, vjerujte mi, presretna sam. Puno mi je srce kada se sjetimo zajedničkih i sretno provedenih dana", priča Slobodanka koja je i sina odgajala tako da mu nikada ne smeta ono što je od njega drugačije.