Najstarija Kostajničanka, prema dostupnim podacima, Stamba Tatić proslavlja stoti rođendan.

Stamba je rođena na današnji dan 1912. godine u porodici Bosnić, "pregrmila" je cijeli 20. i duboko zakoračila u 21. vijek, a danas će ova pokretna i živahna starica na rođendanskoj torti ugasiti svjećicu sa brojem 100.

Sa suprugom Jusufom Tatićem izrodila je jedanaestoro djece, a kad je Jusuf 1971. umro, sav teret teškog života, prehranjivanja i odgajanja mnogobrojne porodice pao je na nju.

Sjedeći na ležaju u kući kćerke Tatjane i unuke Dragane, koje posljednjih godinu dana brinu o njoj, kaže da se veseli svakom danu, a posebno današnjem - kad očekuje da joj dođu djeca, unučad, praunučad, rodbina, komšije i prijatelji.

Danas je živo sedmoro Stambine djece - rasutih od Kostajnice, preko Njemačke sve do Amerike, a može se pohvaliti i sa desetoro unučadi, devetnaestoro praunučadi i dvoje čukununučadi.

''Svega se sjećam, a najviše zla i teškog života. Svašta sam `preturila`, sve sam poslove radila i uvijek gledala da sačuvam i zaštitim djecu. Gdje sam god trebala dijete da pošaljem - ja sam išla. Šta sam samo drva posjekla i dovukla kući i po snijegu većem od ovog sada'' - govori starica sitne građe, tankih ruku i izboranog lica, ali neobično vedrih i bistrih očiju.

Mnogi Kostajničani sjećaju se da je imala posebno lijep i uređen voćnjak, koji je po njoj i dobio ime ''Stambin voćar'' i         radi njega su mangupi preskakali plotove i penjali se po voćkama, jer se tvrdilo da je najljepše i najslađe voće baš u tom voćnjaku.

Odgovarajući na pitanje koja su vremena bila bolja - ona nekadašnja ili ovo današnje vrijeme, kaže da za nju nema razlike između prošlih i sadašeih vremena.         ''Dobro je meni uvijek, nek` su mi samo živa i zdrava djeca i ja sam zadovoljna'' - kaže Stamba.

Cijeli život Stamba je provela u Kostajnici, zdravlje joj je bilo dobro i rijetko joj je trebala pomoć ljekara, čak i danas - iako slabije vidi i čuje.

''Nisam trebala doktora. Nedavno sam bila jako slaba, sin me vozio u Prijedor doktoru, ali sam sad, hvala Bogu opet dobro'' - govori Stamba, namještajući maramu da bolje izgleda za fotografisanje.

Preživjela je dva svjetska rata i ovaj posljednji građanski, kao i sve druge nedaće koje život donosi. Kaže da je - kako sa porodicom, tako i sa komšijama - uvijek imala dobre odnose, dijeleći sa svima i dobro i zlo.

''Ja se čudim kad čujem da se komšije zamjere jedni drugima i zavade. Mi sa komšijama nikad nismo bili u svađi, jednom smo dušom disali. Dok se nekom nešto dogodi, odmah se neko stvori da pomogne'' - govori u jednom dahu Stamba i dodaje da dobar čovjek svugdje stigne, a loš nigdje ne može.

Ona nema nikakav poseban recept za dug život. Nije to ni pravilna ishrana, ni čašica rakije dnevno, pa ni voće i povrće, voda sa izvora, ni bilo koji drugi eliksir dugovječnosti.

''Ma kakvi ... ništa to nije važno. Samo sloga u familiji, rad, dobro raspoloženje, pojedeš šta stigneš i kad stigneš, boriš se za djecu, poslije oni brinu o tebi i život ide kako ide'' - otkriva Stamba možda i najvažnije sastojke svoje dugovječnosti.

Možda je ovakav stav i pojedostavljena životna filozofija ove mudre starice pravi putokaz kako proživjeti lijep život i dočekati duboku starost - svojim postupcima i građenjem odnosa sa najbližima obezbjediti sebi mirnu starost bez samoće i osjećaja napuštenosti.