Nedavno održani Sajam knjiga u Beogradu izazvao je brojne polemike prije svega, kako izdavači kažu, zbog nemarnog odnosa prema samim knjigama. Jedna knjiga, međutim, pobudila je veliku pažnju i izazvala nepodijeljeno interesovanje kako ozbiljnih čitalaca, tako i ljubitelja takozvane lake literature.
Knjiga „Čuvarkuće“, Aleksandra Đuričića, nastala je kao plod razgovora koje je autor vodio sa udovicama deset čuvenih pisaca, kako kaže, velikana jugoslovenske književnosti. Radi se o suprugama Borislava Pekića, Milana Oklopdžića, Milorada Pavića, Antonija Isakovića, Mome Kapora, Oskara Daviča, Đorđa Lebovića, Slobodana Markovića alijas Libera Markonija, Petre Krdua i Mirka Kovača.
Zanimljiv izbor pisaca, sličnih po vremenu u kom su radili i nespornom kvalitetu, a potpuno različitih po stavovima, načinu života, političkim uvjerenjima. Knjiga obiluje informacijama kako od supruga, tako i od prijatelja i savremenika pisaca i detalja koji su i zanimljivi i dragocjeni za shvatanje vremena i prostora u kom su pisci živjeli.
Aleksandar Đurićić o knjizi „Čuvarkuće“ za WDR kaže: “Po meni to je prvenstveno knjiga o ljubavi i knjiga o samoći. Knjiga o ljubavi iz vremena dok su te žene živjele sa svojim muževima i knjiga o samoći kada većina njih nije znala kako da nastavi da živi bez velikana. Mislim da je naslov sto odsto tačan jer su to žene koje su čuvale kuće pisaca za vrijeme dok su oni bili živi. Ono što je fascinantno je da te kuće i dalje postoje i da one na isti način, možda i sa povećanom dozom pažnje, njih čuvaju od kada njihovih supruga, velikana jugoslovenske književnosti više nema”.
I lijepo i strašno
Udovice pisaca Aleksandru Đuričiću sa puno povjerenja govore o životu sa muževima, uspjesima, strahovima i onom najtežem, kako su preživjele njihove odlaske. Iz svjedočenja Slobodane Matić Kovač saznaje se iz prve ruke koliko je dramatično i na svaki način teško bilo definitivno preseljenje njenog supruga Mirka Kovača iz Srbije za Rovinj.
Udovica Borislava Pekića, Ljiljana kaže: „Prve godine bez njega bilo je strašno. Nisam bila u stanju da izađem iz kuće. Šta ću među ljudima kad stalno plačem?“. Prepričavajući susrete sa udovicama Aleksandar Đuričić ističe:
“Bilo je dosta suza, a bilo je i smijeha. Tim ženama je prvi put neko pokucao na vrata i pitao ih da pričaju o svojim muževima i njihovim djelima. Sjećam sa da mi je jedna od njih, Zlata Lebović, ispraćajući me iz stana rekla ‘A šta ja da radim sad kad Vi odete?‘. Prosto, raskopale su se i proključale emocije, a onda sam se ja trudio da ih pametno spakujem”.
Opsjednutost piscima
Jedna od, nazovimo ih „čuvarkuća“, supruga Milorada Pavića, Jasmina Mihajlović, od piščeve smrti izdala je sto petnaest njegovih knjiga i dogovorima oko prevoda Pavića na albanski, vijetnamski i uskoro tamilski obezbijedila da se legendarni pisac čita na preko četrdeset jezika.
O iskustvu čitanja „Čuvarkuća“, za WDR kaže: “Knjiga Čuvarkuće je za mene bila potpuno iznenađenje zato što sam prvi put videla kolika je, kao i kod mene, opsjednutost drugih žena pisaca bila tim ljudima. To je jedan isti osjećaj. To je priča o opsjednutosti nas njihovih žena baš time što su bili pisci. Što su bili različiti. Zato i danas sve to čuvamo, zato što je to nešto dragoceno, nešto drugačije”.
(B92)
