ISPOVIJEST MAJKE OPTUŽENE ZA UBISTVO SVOG SINA: Zlostavljali su me i tjerali da kažem da sam ubila dijete!

09:59, 02.05.2014.
Thumbnail

Marina Andrejić je krenula u borbu za istinu nakon što je izašla iz zatvora, jer želi da sazna istinu o svom nestalom sinu Đorđu. Ona je u televizijskoj emisiji ispričala svoju stranu priče.

Marine Andrejić (43) iz Majilovca, koja je optužena da je u julu 2010. godine ubila svog sina Đorđa (13), ispričala je svoju ispovijest u emisiji na televiziji “Pink”.

Naime, Apelаcioni sud u Beogrаdu donio je presudu kojom se Mаrinа oslobаđа krivice zа teško ubistvo sinа, nestаlog 22. julа 2010. godine. Ona je pritvorena u julu 2010. godine, da bi kasnije bila optužena da je svog sina usmrtila na njivi udarivši ga držaljkom motike po vratu.

Jedini materijalni dokaz koji je Više tužilaštvo predočilo bila je lobanja pronađena u novembru 2010. godine. Međutim, vještačenja nisu potvrdila da je lobanja dječakova, jer je oprana u izbeljivaču kako bi se unišitili tragovi DNK.

Ona je odlučila da kaže svoju stranu priče o događajima koji su prethodili tragičnom slučaju. Marina danas pokušava da nastavi svoj život jer želi da sazna istinu, ali u njenu istinu skoro niko ne vjeruje. Udala za Đorđovog oca koji je bio njena velika ljubav i koji je vremenom postao alkoholičar.

- Dobili smo sina 1996. godine, za kojeg sada ništa ne znam i koga nemam. Ne mogu da se pomirim s tim, niti ću ikad – počela je svoju ispovijest Marina.

Zbog alkoholisanog supruga djecu je vodila sa sobom, a vremenom je postala rasejana i nesvjesna okoline. Marina i njen sin Đorđe su tog kobnog 22. jula išli da oberu boraniju, ali su krenuli pogrešnim putem ka njivi.

- Psihički nisam bila tu, bila sam na drugoj strani. To je ono što se odrazilo na mene tokom godina te rasejanosti. Najgore je to što sam dijete povela sa sobom. Nalazili smo se na nekoj njivi, okliznula sam se i motika mi je udarila u nogu iz koje je počela da izbija krv. Počinje panika, a ja nastavljam bosa – priča Marina.

Pokušali su da izađu s polja. Stigli su do kraja puta, ali i dalje nisu znali gdje se nalaze. Lutali su, pao je mrak i Marina nije znala kako da se orjentiše. Nije mogla ni da se kreće od zadobijene povrede.

- Vidjela sam jednu putanju i rekla sam mu da izvidi kuda ide. Uplašio se zbog mraka, a ja i dalje nisam mogla da hodam. Htjela sam samo da izvidi gdje se nalazimo. On je išao i dozivali smo se stalno da vidim da li je tu. Nakon pet minuta kaže mi da postoje dva puta i onda sam mu rekla da se vrati nazad. Poslije toga nastupa tišina, ja i dalje dozivam svoje dijete. Ne odaziva mi se više – kaže optužena majka.

Nije imala snage da se pomjeri s mjesta odakle su se rastali. Poslije tri dana se vratila kući uz pomoć motike koja ju je ranila. Pomislila je da je možda otišao kući. Niko za ta tri dana nije krenuo u potragu za njima.

- Ne znam u šta da vjerujem. Čula sam da je po Italiji i Austriji, čujem svašta. Pojaviće se kad tad – nastavlja Marina.

Kada je došla kući bez sina, suprug je počeo da je zlostavlja. Ćerka ne priča sa njom od tada i ubijeđena je da je majka svog brata dala nekom. Odveli su je u policijsku stanicu, niko joj nije vjerovao i natjerali su je da prizna da je lišila svog sina života.

- Stavili su sliku ispred mene, da klečim, da bi me slika natjerala da kažem gdje sam ostavila svoje dijete. Tjerali su mi da kažem da sam ubila svoje dijete. Prijetili su mi da će mi ćerku odvesti u dom, da neću da znam gdje je. Poslije fizičkog zlostavljanja sam potpisala izjavu – kaže Marina.

Provela je 703 dana u zatvoru, a suprug je u tom periodu preminuo. On je jedini vjerovao da nije ubila njihovog sina. Svekrva je zabranila unuci da viđa Marinu i vjerovatno joj je govorila ružne stvari o majci. Marina Andrejić ne može da se pomiri sa tim da je Đorđe nestao i da možda nije živ, ali želi da zna istinu.