Psovke u govoru koristimo gotovo trostruko češće od pozdrava, pokazuju istraživanja.
Upravo na jedno od tih istraživanja pozivaju se i dr Marija Mandić i Ljubica Đurić sa Balkanološkog instituta SANU, koautorke rada “Psovka kao folklorni žanr? Na primjeru ...bem ti sunce”.
- Psovka je jedan od najstarijih izraza sačuvanih u našem jeziku. One potiču još iz prethrišćanskog vremena, a danas su dio normalnog govornog ponašanja. Ipak, ne treba ih tumačiti bukvalno jer nisu tako ni nastale. Ako se tumače bukvalno, mogu da se shvate kao velika uvreda, što ponekad i jesu - kaže za “Blic” dr Marija Mandić.
A kako su psovke izvorno izgledale, smatra dr Stana Ristić iz Instituta za srpski jezik SANU, možemo samo da naslućujemo na osnovu današnjih oblika. Činjenica je da su psovke usko povezane s pojedinim kultovima, među kojima je najjači kult majke.
Upravo zato, kako dr Ristić navodi u svom radu “Diskurs psovki u srpskom jeziku”, objekat psovke predstavljaju riječi čija značenja imaju status kulta, pa je i stepen agresivnosti psovke direktno proporcionalan hijerarhijskom statusu kulta: majke, sestre, djeteta, Boga, sveca, krsne slave...
Danas su psovke, međutim, uglavnom povezane sa agresijom, uvredama i omalovažavanjem, mada mogu da imaju veze i s naglašavanjem, čuđenjem ili oduševljenjem, kao u primjeru koji navodi dr Ristić - “Gdje si, mamicu ti tvoju ...bem” - što predstavlja srdačan pozdrav upućen prijatelju pri iznenadnom susretu.
Dr Mandić dodaje i da bi bilo “nepravedno prema psovci svoditi je samo na uvredu”.
A najstarija je, kako navodi dr Mandić pozivajući se na istraživanja ruskog semiotičara Borisa Uspenskog, psovka “...bo ti pas mater”. U ruskom jeziku, međutim, ona nije sačuvana, ali je zato i dalje živa u srpskom i hrvatskom jeziku.
- Uspenski doduše tvrdi da je u prvobitnoj formi psovka najbliža zakletvi, tj. samoprokletstvu, i da glasi “...bo mi pas mater ako...” - navodi dr Mandić, pri čemu riječ „mater“ ne predstavlja ljudsku majku, već majku zemlju.
I ova psovka je, prema njenim riječima, povezana sa kultom plodnosti, odnosno sa svetim brakom neba i zemlje i određenim ritualima, od kojih prema Uspenskom svaki ima i svoj “antiritual” koji je služio da otjera zle sile.
- U vrijeme magijskog mišljenja, psovka se koristila i kao sredstvo odbrane od zlih sila. Tako je ono što se danas smatra izrazom nekulture i nepoštovanja, u to vrijeme bilo moćno oružje protiv zlih čini - kaže dr Mandić.
A prema istraživanjima Uspenskog, u ruskim porodicama dio obaveznog obrazovanja bio je i učiti djecu da psuju, odnosno da u pravom trenutku upotrebe pravu psovku.
Kažeš peršun, a misliš p...a
Često se mogu čuti i psovke koje u sebi ne sadrže “ružne riječi”, kao na primjer “Idi u peršun” ili “Koji ti je krasni”. U tim slučajevima, prema mišljenju Ljubice Đurić, riječi “peršun” i “krasni” su zapravo samo eufemizmi, zamjena za “originalne” riječi s istim početnim slovima “p” i “k”.
Svi psuju
Psuju svi - u selu i gradu, mladi i stari, obrazovani i neškolovani, muškarci i žene...
- Samo se neki malo više kriju. Sociolingvistička istraživanja su pokazala da najmanje psuju mlade žene, zato što hoće da se dopadnu drugima, da budu prihvatljive i da muškarci misle da su fine. A najviše psuju starije žene, zato što ih je baš briga za to - kaže dr Marija Mandić.
