Doniranje i transplantacija organa – pitanje religije ili humanosti?

17:02, 12.06.2017.
Thumbnail

Da li biste svoje organe ostavili nekom u amanet? Smatrate li to činom milosrđa ili vam i sama pomisao na to da vaše srce kuca u drugom čovjeku izaziva nelagodu?

Zbog čega se smatra da su doniranje i transplantaciju na spisku religijski “nepodobnih stvari” i zbog čega kod nekih caruje sujevjerje da se donorstvom priziva nesreća, pokušao je da sazna i glumac i reditelj Dragan Bjelogrlić u javnom razgovoru sa telefonski nasumično izabranim građanima Srbije.

– Pokušao sam da u razgovoru sa građanima podijelim svoja uvjerenja, ali i razbijem zablude koje vladaju prije svega zbog neinformisanosti o ovom činu koji obezbjeđuje živote za više hiljadu ljudi sa lista čekanja. Ono što sam čuo nije obeshrabrujuće, samo nam treba mnogo vremena da podignemo svijest ljudi. Ovo su ozbiljne kampanje koje se rade na duge staze, ali ostaju kao živo svjedočanstvo i zapis vremena o velikom projektu koji je mijenjao svijest ljudi – rekao je Bjelogrlić.

Sa tri donora na milion stanovnika Srbija je među posljednjima u Evropi po broju donora. Među prvima je Španija i susjedna Hrvatska sa 40 donora na milion stanovnika.

Koje su najčešće zablude građana sa kojima se susreću medicinski radnici.

1. Dešava se da se ljudi probude iz moždane smrti

Moždana smrt nije koma. Moždana smrt je klinička i pravna definicija smrti i javlja se kao posljedica velike i nepovratne povrede mozga i moždanog sistema. Životne funkcije (disanje i rad srca), mogu biti produžene mehaničkim uređajima nekoliko sati ili dana, ali ne dugotrajno. Ljekari utvrđuju moždanu smrt, striktnim neurološkim testom, kojim potvrđuju da nema moždane aktivnosti kao i da je dotok krvi u mozak prekinut, a moždane ćelije nepovratno uništene. Pošto ne postoji mogućnost da mozak ikada više funkcioniše, pacijent se proglašava moždano mrtvim.

2. Ljekari se neće truditi da mi spasu život kako bi mi uzeli organe

Prioritet broj 1 svakog ljekara je da spasi život. Doniranje organa i tkiva se može uzeti u obzir tek u slučaju moždane smrti, koja je nepovratna i definitivna. Doktori koji rade u transplantacionom timu su odvojeni od doktora iz urgentnog odjeljenja i doktora koji utvrđuju moždanu smrt. Na kraju, u slučaju moždane smrti, porodica ili bližnji preminulog odlučuje o tome da li će organi biti donirani ili ne, a ne doktori.

3. Dovoljno je posjedovanje donorske kartice da bi u slučaju moždane smrti bili donor organa i tkiva

Uvijek i neizostavno se traži saglasnost porodice preminulog. Doktori se konsultuju, sa članovima porodice preminulog, iako je posjedovao donorsku karticu i tek nakon saglasnosti porodice pristupaju daljem procesu presađivanja. Zato je veoma važno da svojim bližnjima saopštite svoju želju da želite da budete donor organa i tkiva, kako bi bili sigurni da će oni tu želju i ispoštovati.

4. Doniranje organa je protiv moje religije i vjeroispovjesti

Doniranje organa je podržano od svih vjeroispovesti. Doniranje je čin plemenitosti, ljubav prema bližnjem i lični izbor. I Srpska pravoslavna crkva doniranje organa smatra najvišim posmrtnim činom humanosti.

5. Osoba koja dobije organ, sa organom dobija i misli i osećanja donora

Misli i sjećanje su memorisani u mozgu. Iako zvuči interesantno, da se drugim organima mogu prenositi osjećanja i sjećanje na druge osobe, ipak to spada u domen fikcije.

Dvogodišnja kampanja Hemofarm Fondacije i Ministarstva zdravlja usmjerena konstantnu komunikaciju i jasno informisanje društva o ovoj temi dala je i prve rezultate. Od početka godine u Srbiji je urađeno 56 transplantacija bubrega, jetre i srca. Dosadašnji rekord ipak drži 2013. sa 93 transplantacije. Širenjem poruka o značaju transplantacija taj uspjeh do kraja 2017. možemo nadmašiti.

(Avaz)