Problemi pozorišta, umjetnika, problemi Udruženja dramskih umjetnika Srbije su brojni i teški, ali da li ih treba pustiti da kao neman pojedu sve pred sobom, navodi u autorskom tekstu poznati glumac Voja Brajović.
"S druge strane, šta znači i čemu vodi ako ih ćuteći gutamo?", pita se on.
"Dok se ta dilema prostirala kroz moje dane i misli, do ruku mi je došao tekst velikog Federika Garsija Lorke 'Riječ-dvije' o pozorištu”, napisan 1935. u kojem je tako sjajno i tako snažno iskazao zapravo suštinu, esenciju brojnih i teških problema koje pomenuh", navodi Brajović u tekstu za Blic.
“Pozorište je jedan od najizražajnijih i najkorisnijih instrumenata za duhovno uzdizanje jedne zemlje i barometar koji određuje njenu veličinu ili njenu klonulost”, kaže Lorka i dodaje da pozorište dobro utemeljeno u svim svojim žanrovima, od tragedije do vodvilja, može u roku od nekoliko godina da promeni senzibilitet naroda.
S druge strane, razoreno pozorište u kome kopita zamjenjuju krila može da obezvredi i uspava čitavu naciju.
“Narod koji ne potpomaže i ne neguje svoje pozorište ili je mrtav ili je na umoru; isto kao što pozorište koje ne podržava pulsiranje društva, istorijsko pulsiranje, dramu svog naroda i nepatvorenu boju svog krajolika, sa smijehom ili suzama, nema pravo da se zove pozorište, već sala za igru ili mjesto za onu užasnu rabotu koja se zove ubijanje vremena.“
Pišući o krizi pozorišta, veliki književnik napominje da to zlo leži u lošoj organizaciji.
"Dokle god glumci i pisci budu prinuđeni da stvaraju profitabilne, nečasne predstave, predstave lišene svakog kriterijuma i bilo kakve odgovornosti, glumci, pisci i čitavo pozorište svakog dana će sve više tonuti, bez mogućnosti spasenja.”, piše on.
Ističe zatim:
Lorka posebno naglašava da “treba zadržati dostojanstveno ponašanje jer će ono zasigurno biti obilato nagrađeno. Za razliku od drhtanja od straha iza paravana i ubijanja fantazije, mašte i draži pozorišta, koja je uvijek, uvijek umjetnost i uvijek će biti uzvišena umjetnost, premda je postojalo doba kada se umjetnošću nazivalo sve što se ljudima dopadalo da bi se narušila atmosfera, da bi se uništila poezija i da bi pozornica bila izložena vetrometini”.
I gotovo da se u njegovim ispisanim rečenicama, i između njih, može čuti topao, a povišeni ton kada kaže:
”Umjetnost iznad svega. Najplemenitija je umjetnost; a vi ste, dragi glumci, najveći umjetnici. Umjetnici od glave do pete, budući da ste se zbog ljubavi i poziva popeli u taj bolni svijet pozorišnih dasaka".
Kome i ove riječi ne bi za srce prirasle, kada su ovako tačne?
”Ne želim da držim lekcije jer sam u poziciji da ih primam. Moje riječi proističu iz ushićenja i uvjerenja. (…) Znam da nije u pravu onaj ko govori: Sad, odmah, sad, sad - pogleda uprtog u šalter biletarnice, već onaj ko kaže: Sutra, sutra, sutra - i oseća dolazak novog života koji lebdi nad ovim svijetom.”, navodi autor.
(Tanjug)
