Nenada Kostića većina pamti po ulozi u kultnom filmu Slobodana Šijana. Za srbijanski Telegraf priča kako ga je Pavle Vuisić naučio da igra šah i zašto su ga voljeli Dragan Nikolić i Neda Arnerić .
Nenad Kostić otpočeo je svoju glumačku karijeru u jednom od najpoznatijih srbijanskih filmova “Ko to tamo peva”. To se desilo 1980, a poslije pune 34 godine, Nenad se bavi potpuno drugom profesijom – sada vozi autobus.
Zbog čega nije nastavio da se bavi glumom, da li je danas ispunjen i zadovoljan svojim poslom, u kom pravcu mu je život tekao i kako sad gleda na događaje iz prošlosti.
Na koji način je došlo do toga da se pojavite u ovom kultnom filmu?
- Sve se desilo 1980. Bio sam jako mlad, imao sam jedanaest godina i pohađao sam peti razred osnovne škole u Vrčinu. Nisam imao pojma koliko će film biti popularan. Stric me pozvao i rekao mi da idemo da snimamo film i pomognemo njegovom prijatelju Slobodanu Šijanu. ” Ko to tamo peva” bio je Šijanov diplomski rad.
Stajali ste rame uz rame s mnogim poznatim glumcima. Kakva je bila atmosfera i kako su vas prihvatili u ekipi?
- Atmosfera je bila odlična. Ovaj film je zaista jedinstven, mislim da se tako nešto nikad više neće ponoviti. Svi su me prihvatili, a posebno sam se dopao Draganu Nikoliću i Nedi Arnerić. Sjećam se da nisam želio da se ošišam, iako su to svi tražili od mene. Nisam htio da budem ćelav i poželeo sam da odem, ali njih dvoje mi nisu dozvolili i ubijedili su me da ostanem.
S kim ste se od glumaca najviše slagali i ko je na vas ostavio najveći utisak?
- To je bila velika ekipa. Dragan Nikolić, Aleksandar Berček, Slavko Štimac, Bata Stojković, Neda Arnerić… Svi su zaista sjajni, ali definitivno je najveći utisak na mene ostavio Pavle Vuisić, koji me naučio da igram šah. S njim sam provodio najviše vremena za tih 28 dana, koliko je trajalo snimanje filma.
Kakav je bio osećaj videti sebe na bioskopskom platnu?
- Ja tu količinu uzbuđenja i oduševljenja ne mogu riječima opisati. Bio sam mali i dijelio sam svojim nastavnicima karte kad je bila premijera u Kozari. Bio sam ponosan na sebe, nikad u životu neću zaboraviti taj period.
Imate tri kćerke. Kako one reaguju kad gledaju film i znaju li da je njihov tata na ekranu?
- Sve tri znaju za film i gledale su ga mnogo puta. Kad su bile mlađe, stalno su plakale na scenu u kojoj me tuku zbog novčanika.
Sad, posle skoro tri decenije, radite kao vozač autobusa. Kako je do toga došlo?
- Kao mali, oduvijek sam maštao da budem vozač. Nekako sam znao da je upravo to ono što želim. Dugo sam se tražio. Bio sam u grupi “Beet streat”, od 1994. do 1996. radio sam u policiji, pokušao sam da izgradim karijeru i kao di-džej u klubovima. Međutim, ništa od toga me nije držalo. Sad vozim sedamnaesticu, i to ne bih menjao ni za šta na svijetu.
Postoji li sličnost između glume i vožnje, uloge koje ste igrali u filmu i stvarnosti?
- U saobraćaju je isto kao na filmu. Ništa se nije promenilo, svaka scena je realna i stvarna. Kao i na sceni, i u autobusu postoje ljudi koji su zabavljači, nasmejani, veseli, ali ima i onih koji mrze cijeli svijet. Nažalost, smijeh je sve rjeđi. Sve je više uvreda i pogrdnih riječi.
Koja je najgora situacija koju ste doživjeli tokom rada kao vozač?
- To se desilo na početku moje karijere, 2002. godine. Obilazio sam vozilom kolegu i tom prilikom nisam primetio ništa čudno. Sve se dešavalo na Čukaričkoj padini. Međutim, kad sam odatle stigao u Žarkovo, sačekala su me dva momka koja su blokirala autobus, noseći dizalice u rukama. Razvalili su vrata, podigli su me sa sjedišta i vratili na padinu gdje sam ih, po njihovoj priči, isekao, dok sam obilazio kolegu. Sva sreća, pa je policija naišla, inače ko zna šta bi bilo.
Šta biste poručili ljudima koji i dalje ne mogu da pronađu svoj put u životu?
- Nikada ne odustati, oprobati se u najrazličitijim stvarima. Ono za šta su predodređeni, doći će samo po sebi. Ja sam od glumca, preko policije i bavljenja muzikom, postao vozač. Živ sam primjer da nikada nije kasno pronaći sebe.
