Dan poslije odluke u Narodnoj skupštini, u Ljubiji ništa novo. Društvo sijedih glava pred kafanom igra belu. Adute su u današnjoj partiji imali, na jučerašnjem glasnju nisu. Većina je penziju zaradila u ljubijskom rudniku. Danas je troše u gradiću od koga su, razočarano kažu, svi digli ruke i izvukli šta su mogli.

"Meni je osvanuo dan isti, nemam šta ni slaviti. Nismo ni dobili ni izgubili. Nama je isto, penzije su nam iste, ja imam jedno dijete, i njega sam morao poslati vani da radi nemam mu ja šta dati ovdje", rekao je Bakir Biščević iz Ljubije.

Tri genercije Vokića penzije su zaradili kao rudari u Ljubiji. Saša radi u pekari. Nadao se da će i njega sreća pogledati pa da nastavi porodičnu tradiciju.

"Bez rudnika nema ovdje nema promjena nikakvih na bolje. Sve ovdje ne radi. Taj rudnik dok je radio izgradio je pola BiH, nekada", rekao je Saša Vokić.

O onom što je Ljubija nekad bila razmišljao je osamdesetdvogodišnji Aleksej Savić dok je šetao kroz centar. Penzionisani rudar, dok gleda oronuli, poluprazan gradić u kome je proveo život i najbolje godine, sa sjetom priča o Ljubiji i rudniku kada su bili u punoj snazi.

"Ima života ko ima para i ima šta da pojede i to je, samo nema života kakav je bio", rekao je Aleksej Savić.

U varošici polako gube nadu da će ga i biti. Svjesni su da od uspomena i nemaju mnogo vajde, kao ni od jučeršnje drame koja je na noge podigla prijedorsku regiju.

Dan od koga se mnogo očekivalo, najmanje je donio mještanima Ljubije. Kažu život nastavljaju po starom, živjeće i preživljavati kako znaju i umiju. Ni na rudištima ništa novo. Mještani Ljubije, njih 1.200, ali i rudišta čekaju neka bolja vremena - do novog kupca ili veće ponude.