Martin, koji je u trenutku najveće gojaznosti imamo nešto više od 444 kilograma, posljednjih osam mjeseci podvrgao se brojnim operacijama kako bi drastično smanjio težinu. Zahvaljujući invazivnim zahvatima na želucu, on je za sve to vrijeme izgubio skoro tri četvrtine svoje težine.

Da je preživio upalu pluća koja je zahvatila njegov oslabljeni organizam, Martin bi početkom sledeće godine mogao da konačno ustane iz kreveta i stane na svoje noge, prvi put poslije duže vremena, tvrdi hirurg Kisava Manur, šef tima koji je operisao Martina u bolnici Homerton, prenosi Dejli telegraf.

Kroz brojne intervjue početkom godine Martin, inače nezaposlen Britanac, priznao je da se najviše ugojio zbog konstantnog konzumiranja jeftine, brze hrane. Dnevno je unosio po 20.000 kalorija, skoro deset puta više od preporučenog iznosa.

Njegov doručak sastojao bi se od 6 prženih jaja, za ručak ili večeru bi uglavnom jeo pice ili kebab, kinesku hranu za ponijeti ili obroke iz Mekdonalds restorana, dok bi sve to zalio sa nakoliko šolja kafe i do dva litra gaziranih napitaka dnevno.

Dnevni meni ovog Britanca uključivao je i više užina koje su se sastojale od sendviča, čokolada, grickalica…

“Kit je, kao i mnogi drugi ljudi, imao emocionalne probleme, i koristio je hranu kao utehu”, kazao je dr Manur. “Takva vrsta ponašanja nije novost, ali ono što je novo jeste to koliko lako se ljudi kao on odlučuju na kupovinu brze, nevjerovatno jeftine, hrane koju vide kao rešenje problema.”

Martin je imao dvije sestre, Šeron i Tinu, koje su posljednjih godina vodile računa o njemu, neuspješno ga upozoravajući na probleme koje je imao. U kratkoj izjavi iz svog doma u Zapadnom Londonu, Tina Martin je kazala: “Još uvijek smo u šoku. Mnogo nam nedostaje.”

Ranije operacije kojima se Kit Martin podvrgao zabilježene su prošle godine od strane televizijske stanice “Channel 5” za potrebe dokumentarnog serijala “70 Stone & Almost Dead”. Tom prilikom pred kamerama je priznao kroz šta je sve prolazio.

“Ranije sam govorio sebi da ću ili umrijeti u svom krevetu ili ću se sam ubiti. Ali sada mislim na to kako sam bio veoma glup. Sada imam mnogo više samopouzdanja. Srećniji sam nego ranije. Za nekoliko mjeseci želim ponovo da hodam. Znam da sam ja jedina osoba koju treba da krivim za sve te godine koje sam protraćio. Ali ne želim više tako da trošim vreme.”

Martin je u svojoj kući proveo posljednjih deset godina, od kojih je nekoliko neprestano bio vezan za krevet. Prošle godine kvalifikovao se za besplatnu operaciju tokom koje je izgubio više od 150 kilograma, kada je prešao na režim ishrane tokom kojeg je trebalo da unosi samo 2.000 kalorija dnevno.

Međutim, nekoliko dana nakon uspješne operacije tražio je da bude pušten na kućno liječenje, uprkos neslaganju njegovih ljekara. Oktobra 2013. ponovo je vraćen u bolnicu, ovoga puta zbog septičkog šoka i dehidratacije. Dvije nedjelje kasnije dobio je upalu pluća.

Iz bolnice je pušten u februaru ove godine, kada je imao oko 250 kilograma.

“Osjećam se odlično nakon svih operacija. One su mi dale novu šansu da uradim ono što želim - da ustane, prošetam, izvedem i svog psa Bendžija u šetnju”, kazao je po otpuštanju iz bolnice.

“Ovo je samo kraj jednog i početak novog poglavlja. Gdje će me to odvesti nisam siguran, ali mislim da će biti zabavno.”

Nekoliko mjeseci kasnije, Martin je preminuo. Svojoj porodici ostavio je video-poruku, koju je snimio za slučaj da umre iznenada.

“Zdravo svima, samo sam želio da znate da vas volim i da sam zahvalan što ste bili uz mene”, kazao je on u poruci. “Recite i ostatku porodice da ih volim i da im zahvaljujem na podršci. Brinite jedni o drugima.”

Problemi sa kilogramima pojavili su se u Martinovim ranim dvadesetim godinama, kada je patio od ozbiljne depresije. Početak tih problema sa anksioznošću on je povezivao sa smrću majke, koja je preminula kada je imao 16 godina. Tada je prvi put dobio i upalu pluća.

U jednom televizijskom intervjuu iz 2012. kazao je da dane uglavnom provodi igrajući video-igre i gledajući televiziju. Tom prilikom rekao je:

“Počeo sam da jedem kako bih umanjio svoj bol, i prije nego što sam postao svjestan toga, posezao sam za hranom svaki put kada bi me nešto uznemirilo.”

“Oduvijek sam bio depresivan, imao sam i fobiju od otvorenih mjesta punih ljudi, ali to niko nikada nije liječio.”

“Ja samo želim da budem srećan, da mi nije potrebna hrana da me usreći.”