Vrata Muzeja savremene umjetnosti RS u posljednjih mjesec posjetioci otvaraju možda češće nego obično. Mnogo je onih koji žele da "prošetaju" po tapiserijama velikog britanskog savremenog umjetnika Grejsona Perija čija je postavka "Taština malih razlika", na veliku sreću Banjalučana, otvorena u glavnom gradu Srpske.

Veliku pažnju onih koji žele bolje da razumiju Perijevu ideju izazvalo je i autorsko vođenje kroz postavku umjetnika iz Beograda Uroša Đurića, iza kojeg je u četvrtak uveče stajalo oko šeststo ljudi. On je za "Glas Srpske" govorio o tome na šta je stavio akcenat prilikom ove zanimljive večeri u muzeju, kulturi kao identitetu jednog naroda, svom posmatranju svijeta kroz oči umjetnosti.

- Stavio sam akcenat na specifičan način na koji Grejson Peri kao savremeni umetnik govori o fenomenu klasnog društva. Pre svega, društva u kojem je rođen, u kom se obrazovao i ostvario kao umetnik. Engleska je očigledno veoma specifična sredina još od vremena nastanka industrijskog društva u kome i danas živimo. Hteo sam da napravim paralelu, kako funkcioniše samo englesko društvo, njihov klasni sistem, a koji je važan za razumevanje globalnih fenomena, čiji smo i mi deo. Možemo reći da je to način na koji funkcioniše kolevka današnjice i većina društava - kazao je Đurić.

Pitanje svijesti o tome koliko ukus utiče na naš život posebno je, kako kaže, interesantno na području koje kulturološki zahvata jugoslovenski geopolitički etnički prostor.

- Mi smo upravo neko ko nije do kraja razvio, u savremenom smislu, klasne razlike, ali jesmo razvili etno-nacionalne razlike bazirane na religijskom modelu. Ti ukusu i načini odevanja, načini na koji se zajednice formiraju predstavljaju poprilično sličan model iako zasnovan na nečemu potpuno drugačijem. Kod nas su razlike kulturološke vezane za religiozne obrasce koji su određivali položaj zajednice u odnosu na imperijalni status - objasnio je on.

U slučaju ukusa i klasne podjele, postoje tri tipa identifikacije koje je Grejson Peri u izvjesnom smislu prikazao, konstatovao, a Đurić u ovom razgovoru preslikao na društvo u kojem živimo.

- Najniži društveni slojevi su oni koji se najviše razmeću. Njima je bitno da pokažu u toj svojoj razmetljivosti da je njihov život, iako na margini društva, vredan pažnje. Oni upravo najviše novca troše na razmetanje u javnom prostoru. Njima je bitno da to bude vidljivo svima - priča umjetnik.

Srednja klasa, dodaje, je po svojoj prirodi moralizatorska.

- Samim tim što ne pripadaju ni najnižim ni visokom društvenom sloju, oni žele da pokažu kako su upravo to i odabrali. Oni ne doživljavaju sebe kao nižu društvenu klasu zato što su odabrali da se obrazuju, da budu svesniji i pametniji, i baš zato nisu ona viša klasa. Viša klasa raspolaže društvenim sredstvima na neodgovoran način - nastavlja Đurić priču.

Srednja klasa je, objašnjava, za sebe osvojila jedan prostor zdrave ishrane, visokog dizajna, ukus koji je uvijek delikatan, promišljen i koji ima neke dubinske razloge za uživanje ili opredjeljivanje za ovu ili onu stvar.

- Srednja klasa voli da pokaže da se razume u stvari. Kada dođu u muzej, znaju otprilike o čemu se radi. Dok je visoka klasa u nekoj vrsti specifičnog oblika dekadencije ili truljenja- kazao je Đurić, omiljen kao Anđeo iz kultnog filma "Mi nismo anđeli".

Razmetanje nije odlika visokih klasa, to naglasio je Đurić.

Za sebe kaže da je tipičan pripadnik srednje klase, neko ko vodi porijeklo iz radničke klase, trgovačke buržoazije, neko ko je zahvaljujući, prije svega, socijalizmu i školovanju došao do određenog položaja. Tipičan predstavnik srednje klase sa svim stereotipima i predrasudama koje ona nosi.

- Vreme u kojem živim pokušavam da razumem kroz svoju umetničku praksu na sličan način kao što to radi Grejson Peri. Kao neko ko je odrastao u određenoj epohi, stekao sam potrebe da govorim o društvu zato što je društvo bilo centralna tema našeg odrastanja. Mnogo se razmatralo o društvenim fenomenima, a obojica pripadamo toj čuvenoj bebi bum generaciji koja se rađala između 46. i 64. godine i nas je veoma obeležio Drugi svetski rat i sve te ključne, gotovo revolucionarne društvene promene koje su usledile po njegovom završetku, kako u Evropi, tako i u svetu - rekao je Đurić.

U sebi osjeća potrebu da istražuje društvo, jer društvo je nešto najelementarnije.

- Mi se rađamo kao društvena bića, a ljudi često znaju reći: "Rađamo se sami". To nije tačno. Mi se rađamo u zajednici, mi smo produkt zajednice, produkt porodice i oni su ključ za razumevanje načina na koji današnji svet izgleda. Bez obzira na sve tehničko-tehnološke promene, mi i dan-danas idemo u pozorište i gledamo antičke drame koje su nešto što se može primeniti na današnjicu sa lakoćom, znači da se suština ljudskog postojanja slabo izmenila. Iako su se dešavale dramatične promene, problemi su ostali isti - jasan je Đurić.

Identitet i kultura
Narod bez kulture Đurić vidi kao narod bez identiteta.

- Kaže se da narodi nastaju i nestaju, ali vi, ako pogledate genetsku sliku Feničana i današnjih Libanaca, ta genetska slika je ista. Nije nestao njihov genetski zapis, nisu ti ljudi nestali. Ne može se reći da je narod nestao, ali je identitet tog naroda nestao. Nisu oni pobijeni, nisu ih pojeli Marsovci, već je kulturni i socijalni identitet prestao da postoji, bio je slab pred nekim drugim identitetom koji ih je pojeo i inkorporirao u svoj novi obrazac. Onoliko koliko vam je jaka kultura, jak vam je identitet. I ako pogledate u vodeće nacije na planeti, ne dominiraju samo u vojno-političkom i finansijskom sektoru, već im je ključna dominacija u kulturi, gde nameću svoj jezik i oni određuju koliko se ostatak sveta može uključiti u velike svetske tokove - objasnio je umjetnik.

(Glas Srpske)