Radislavka Račić, nekad je bila neuhvatljiva za svoje rivalke na atletskim stazama širom bivše Jugoslavije.

Višestruka šampionka, danas je trener Atletskog kluba Banjaluka. Bogato iskustvo sa staze nije zadržala za sebe, nego ga već bezmalo dvije decenije prenosi, s generacije na generaciju atletičara koji stasavaju na Gradskom stadionu.

"Zahvaljujuči njoj, najviše sam i postigao uspjeha, to je prošlogodišnje ispunjenje norme za EU prvenstvo koje se održavalo u Svonsiju sad smo počeli da spremamo takođe za paraolimpijske igre u Riju gdje ću nadam se sa njom uspjeti ostvariti rezultate", Duško Tadić, Atletski klub Banjaluka.

Ipak, postoji i ona druga strana medalje koju sa sobom nosi trenerski posao. Ne tako sjajno, kao rezultati koje postižu atletičari koje vodi Račićeva. Motiv za svakodnevni rad odavno nije novac, kojeg gotovo i da nema u ovom poslu. I ne samo to, Račićeva kaže da je trenerski rad u potpunosti obezvrijeđen.

"Ja mogu da vam kažem da su treneri, ne samo u mom sportu, nego inače u sportu, obezvrjedjeni, poniženi, bez statusa bez socijalnog, bez plata, bez i to vam sad ili kako se ko snadje, i kako se ko snadje nekako pod navodnim znacima", Radislava Račić, trener u Atletskom klubu Banjaluka.

A nerijetki su i oni koji se snalaze sa 200 maraka mjesečno. O teškom položaju trenerske struke svjedoči i Saša Rendić, iz odbojkaškog kluba "Borac". Najveći dio finasjijskog kolača kojim raspolažu u ovom klubu odlazi na organizovanje utakmica. Trenerima ostaje satiskakcija-rezultat na semforu.

"Iako radimo evo 6 god. jednostavno nema dovoljno para da bi se moglo odvojiti za finansiranje trenera i igrača, tako da sve to što dobijemo para od kojekavih institucija i grada ulažemo u odigravanje utakmica", rekao je Saša Rendić trener Odbojkaškog kluba "Borac".

Treneski posao je stalna borba sa vjetrenjačama, poentira Vlado Jagodić, trener koji je donio posljednju fudbaslku titulu u Banjaluku. Poručuje, ukoliko se status profesionalnih sportskih trenera ne budu rješavali sistematski, sport u RS će nastaviti rapidno da ide silaznom putanjom.

"Sve što sam skoro uradio maksimalno sam posvetio fudbalu u RS, ali u svakom slučaju moram reći da da je potpuno na marginama trenerski posao, baviti se trenerskim poslom u ovim vremenima je nešto gdje se čovjek bori, a ne zna sa čim se bori", smatra Vlado Jagodić, fudbalski trener.

Borba tako traje iz dana u dan. U hladnim salama, na vjetrometini stadiona, nerijetko bez optimalnih uslova za rad, treneri širom Srpske ćute i rade. Iz njihovih radnionica izlaze novi šampioni, koji se vraćaju sa novim medaljama. Njihov glas rijetko se čuje, o njihovim svakodnevnim problemima u radu, malo se zna. Tapšanje po ramenu i lična zadovoljština zbog rezultata na semforu, uglavnom su jedina satisfkacija za klesanje trofeja i medalja.

Pogledajte prilog iz Centralnih ATV vijesti!