Osim infuzija za koje su im uredno ispostavljeni računi, ovaj put, štrajkači glađu nisu se mnogo ovajdili.

Na stanici se, osim pokojeg opozicionog poslanika, za osam dana nije pojavio niko. Ni premijerka, koja je ponudila da će, doduše samo štrajkačima, ne i onima koji rade, medicinski računi biti uredno plaćeni. Ni ministar, Neđo Trninić, a ponajmanje direktor, Dragan Savanović. Po svoj prilici, ne planiraju ni da se pojave. Ponavljaju da se radnicima duguje mizerija, i da zbog dvadeset, pedeset ili stotinu maraka nema nikakvog razloga za gladovanje. Uprkos svim porukama koje stižu sa druge strane, čini se da nemaju nikakvu namjeru da odustanu. Ni zbog tih pedeset maraka, ni zbog desetina hiljada iz sudskih presuda, ni zbog neovjerenih zdravstvenih knjižica.

"Meni to više kao vic od premijerke zvuči. Zamislite da vam neko kaže, idite dva mjeseca u hitnu, ja ću vam refundirati sve. Ja sam to tako razumio. Znači, mi možemo da idemo, hoće li troškove sahrane za nas jedanaest premijerka da riješi. Zašto ne dolazi premijerka, ministri?", pita  štrajkač glađu Boris Šukalo.

Nema ministara, ali činjenica je da nema ni podrške većine radnika, i da se masa dramatično prorijedila. Za razliku od prethodnog štrajka glađu, ovaj put ga nije podržala ni većina sindikata Željeznica, a kamoli Savez sindikata. Dok jedni tvrde da radnika nema jer ih uprava zastrašuje, drugi objašnjavaju da se nisu baš o svemu ni dogovarali. Kako je moguće da na papiru svi hoće isto, a u praksi se jedni sa drugima sudaraju, nije baš najjasnije. Jesu li sindikati potkupljeni, je li štrajk politički manevar i ko tu koga podržava? Teorija je mnogo.

"Sindikati su, izgleda, ili ustrašeni ili potkupljeni. Sindikate ne interesuju, nažalost, većinu ne interesuju radnička pitanja. Mi smo ostvarili saradnju sa sindikatom strukovnim doktora i sestara, i još nekim sindikatima, koji danas i sutra rade na tome da nam dođu u podršku", kazao je Zlatko Marin, predsjednik Sindikata saobraćaja i transportne djelatnosti ŽRS.

"Žao mi je kolega što su se odlučili na takav način, ali nemaju širu podršku radnika, svojih kolega iz nekog razloga. Samim tim sam vam rekao da se sad treba da se svi sindikalni lideri vrate u svoje organe stranke i da se napravi jedan sastanak svih sindikata, da se donese odluka o zajedničkom djelovanju", kazao je Goran Čamdžić, Sindikat održavanja šinskih vozila.

Čulo se ovih dana i da štrajkači imaju političku zaleđinu. Bilo to istina ili ne, obilazak pojedinih funkcionera teško da može da im koristi. Osim eventualnog dolaska premijerke, ministra ili direktora, od kojih na kraju i zavisi sudbina željezničara, sve ostalo je samo antireklama. Iako ne moraju da imaju zadnje  namjere, na stanici im, ipak, nije mjesto.

"Političari iz opozicije su u jednom vrlo delikatnom položaju. Prirodno je da podrže ovakve pokrete, pa i štrajkove. S druge strane, mogu time one koje podržavaju da dovedu u neprijatnu situaciju. Mogu sebe dovesti u poziciju da im to služi za samoreklamu", kaže  novinar Milkica Milojević.

Štrajkači ne kriju da bi na željezničkoj stanici, ipak, najviše voljeli da vide predsjednika Republike, s nadom da se, ovaj put, neće sve završiti na čašici “ljute”. Pošto od naknadne pameti nemaju koristi, jedno je izvjesno. Ili će uskoro morati da prekinu štrajk, ili da mijenjaju taktiku. O taktici bi posebno morali da razmisle oni koji odlučuju o sudbini Željeznica. Sve ono što smo gledali od aprila i famozne “čašice”, najviše podsjeća na sistem “od danas do sutra”. Koji, očigledno, ne funkcioniše.