Tema dana: Zašto ni 22 godine od Dejtona ne umijemo da slavimo mir?

Autor Aleksandar Stijaković, ATV

Objavljeno: 20:08, 21.11.2017

22 godine ili 8.036 dana. Dovoljno da se zaboravi šta se sve u Bosni i Hercegovini dešavalo prije tog 21. novembra, 95-te.

A zaboravljamo, svako na svoj način. U Federaciji je, danas, dan kao i svaki drugi, u  Republici Srpskoj je neradni, ali će ga malo ko pomenuti po Dejtonu, i većina će vam reći – pa danas je Aranđelovdan. Osim, možda, onih koji su, već davne ’95, sa zavežljajem u rukama hrlili ka Banjaluci, ili iz nje bježali.

“Ja sam inače Banjalučanka, ’95 u maju ja sam morala izaći iz svoje Banjaluke. Šta da vam kažem. Gdje god da sam otišla nije mi bilo lijepo. Težila sam za mirom, za jedinstvom, za životom koji je sasvim normalan za svakog normalnog čovjeka danas. Međutim, tad to nisam imala”, rekla je Jasminka Odobašić iz Banjaluke.

“To je slabo ko i znao kad nas je jurilo na sve strane, mi nismo znali da li je primirje, da li nije, mi smo samo išli glavom bez obzira.  Trebaju malo političari da povedu računa, da to malo pridržavaju, da se slože oni. Primirje je primirje. Ko nije bježao ne zna šta znači mir i šta je sloboda”, rekla je Milka Kljutić iz Banjaluke.

Da je neko danas prošetao gradom na Vrbasu, teško da bi primijetio da je državni praznik. Zvaničnici iz Srpske, o sporazumu iz baze Rajt-Paterson ponešto rekoše tek na novinarska pitanja. Oni iz Federacije uglavnom se trude da, naročito danas, u njemu pronađu sve što ne valja. A i spremaju se za svoj novembarski praznik, za četiri dana – usvajanje Rezolucije ZAVNOBIH-a iz 1943, ili Dan državnosti.  Treba li reći da ga Republika Srpska neće slaviti?

“Mir je mir, mir nije mala stvar. Ali da je nešto regularno, kao što slavi Republika Srpska, to je malo čudno. Jer vi znate, Republika Srpska ima pravo na svoj Ustav i ima pravo na svog predsjednika. Kako je Alija rahmetli Izetbegović to prihvatio, to potpisao, je li moranje, teret Amerike, to ko zna, to samo oni znaju”, rekao je Idro Mustić  iz Sarajeva.

Slaviti ili ne slaviti, zapravo, i nije ključno pitanje. Ključno je narod smiriti, obrazovati i nahraniti. Umjesto podgrijavati tenzije, svako malo, a naročito ukrug, u dvogodišnjim,predizbornim ciklusima. O tome bi političari mogli ponešto da nauče od onih koje je vijest  o potpisivanju Dejtonskog sporazuma zatekla u rovu.

“Mene lično, i moje prijatelje, saborce, veterane, je ta vijest zatekla na ratištu gdje sam proveo čitavih 44 mjeseca, i ljudima koji su stvarno ratovali, i koji su bili učesnici spasa svog naroda, prvenstveno, jednostavno je ta vijest sa olakšanjem primljena”, kazao je Žarko Kučinar iz Trebinja.

“Ja mislim da sam bio gore na koti 522. Bio sam u sastavu dobojske brigade.  To nam je bilo veselje. Bilo je neopisivo. Mi ga obični ljudi doživljavamo. Sad, političari što to na drugi način gledaju – mi ga doživljavamo kao mir”, rekao je Petar Tomić iz Doboja.

I, eto ključa. Doživimo ga kao mir, uz trud da političare svako malo podsjetimo šta su sve, 22 godine poslije II svjetskog rata, uspjele da urade Njemačka i Francuska, pa i bivša nam, zajednička država. Jer,  kad bismo o tome pričali, 21. novembar bi postao dan kad bismo, svi zajedno, ustali i rekli: rijeke krvi, grobovi i izbjegličke kolone nikad nam se više ne smiju ponoviti.

Izneseni komentari su lični stavovi autora i ne predstavljaju stav redakcije ATV portala.
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedInEmail this to someone